Objavljeno suvremeno izdanje rječnika ''Blago jezika Slovinskoga'' (1649./1651.)

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje nedavno je objavio "Blago jezika slovinskoga (1649./1651.)" Jakova Mikalje u transkripciji i uz popratnu studiju Darije Gabrić-Bagarić.

Izdanje, koje je objavljeno u Biblioteci "Riznica", nizu Rječnici hrvatskoga jezika, sastoji se od dva sveska - u prvome je donesena transkripcija i leksikografska interpretacija rječnika te studija o leksikografu Jakovu Mikalji, a u drugome pretisak rječnika "Blago jezika slovinskoga".

Jakov Mikalja (1601.-1654.) bio je moliški Hrvat. Nakon što je kao svjetovnjak apsolvirao tri godine filozofije, stupio je 1628. u isusovački novicijat Svetoga Andrije u Rimu. Nakon druge godine novicijata poslali su ga poglavari 1630. u Dubrovnik, gdje je do 1633. bio učitelj gramatike u isusovačkoj gimnaziji u kojoj mu je rektor bio Bartol Kašić.

Nakon dvogodišnjega studija teologije u Rimskom kolegiju počinje se baviti misijskim djelovanjem, najprije u Temišvaru, zatim Trnavi, a 1645. poglavari ga šalju u Loreto za hrvatskog ispovjednika u svetištu Gospe Loretske.

Mikalja je na povratku iz misija 1645. donio gotov tekst rječnika na kojem je radio, po vlastitome, priznanju devet godina. Raščlamba rječnika, po riječima Darije Gabrić-Bagarić, pomiče tu granicu u njegovo dubrovačko razdoblje, 1633. godinu, budući da u pisanje rječnika nije uračunao pripremne radnje, a koje je, sudeći po građi rječnika, morao obaviti prije 1636.

Darija Gabrić-Bagarić pojavu Mikaljina trojezičnoga rječnika smatra velikim datumom u povijesti hrvatskog jezikoslovlja i povijesti hrvatskoga književnog jezika, a samoga autora začetnikom rječničarstva jer u hrvatskoj tradiciji nije imao uzora.

Po njezinim riječima bitna je odlika toga prvoga trojezičnog rječnika s hrvatskim kao polaznim jezikom te latinskim i talijanskim kao ciljnim jezicima, specifičan leksikografski postupak po kojem su hrvatske riječi obrađene kao u jednojezičnom rječniku, a sadržajno je zanimljiv zbog raznodijalektne građe i obilja specifičnog leksika.

"Blago jezika slovinskoga" s približno 30.000 hrvatskih riječi ishodište je svih mlađih dopreporodnih leksikografskih ostvarenja i ugrađeno je u temelje svih rječnika nastalih do 19. stoljeća.

Mikaljin rječnik po važnosti stoji uz bok djelima koja su obilježila 17. stoljeće - Kašićeva gramatika hrvatskoga jezika (1604.), lekcionar Ivana Bandulavića "Pištole i evanđelja priko svega godišta" (1613.), "Ritual Rimski" (1640.) i rukopisni prijevod Biblije Bartola Kašića.

Hrvatski filolog i književni povjesničar Milan Rešetar (1860.-1940.) još je 1912. upozorio na posebnost Mikaljina rječnika uz tvrdnju da je analiza rječničkoga blaga Jakova Mikalje "težak i složen posao".

Tiskanje Mikaljina rječnika "Blago jezika slovinskog" započeto je u Loretu 1649., a dovršeno u Anconi 1651.

Darija Gabrić-Bagarić od 1993. radi na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u svibnju 2012. postala je članom suradnicom HAZU. Svoja istraživanja usredotočila je na povijest hrvatskoga jezika i leksikografije, ponajprije na djelo Bartola Kašića i Jakova Mikalje. U nizu studija i nekoliko knjiga svestrano je proučila jezik Bartola Kašića i njegov prinos izgradnji hrvatskoga književnoga jezika. Svoja istraživanja okrunila je knjigom "Na ishodištu hrvatske leksikografije…" (2010.), za koju je nagrađena Nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.