Neobične ploče kod Kreševa: Pozivaju na molitvu i zaustavljaju nevrijeme

Kreševsko selo Vranci bilo je jedno od najpoznatijih rudarskih mjesta. Svaka kuća bavila se kopanjem i preradom željezne rude. Još u vrijeme Osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini u majdanskim mjestima tolerirala se upotreba metalnih ploča, takozvanih tahti, koje su zamjenjivale crkvena zvona.

Uz pomoć tahti kako ih stručno zove dr. Vinko Mikolji ili tati kako ih ovdje u narodu zovu, oglašavala se i stanka u rudnicima, odnosno vrijeme za ručak ili odmor.

Taj prikaz najbolje se vidi u filmu "Kreševski kovači". Vranci su sada mjesto koje polako, ali sigurno izumire, a od tog vremena ostale su samo tahte koje još uvijek zvone kada je nevrijeme ili kada netko od mještana umre.

Postale su i prava turistička atrakcija. Lijepo su natkrivene, a dolazak k njima je vidno označen.

Ivica Kesić kaže kako su ploče stare najmanje 500 godina.

"U vrijeme Osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini zamjenjivale su crkvena zvona. Nakon što je Kreševska crkva izgorjela u požaru ove ploče su premještene u Vrance na čuvanje. Kada je crkva obnovljena napravljene su nove ploče umjesto zvona, a ove su ostale u Vrancima. Ploče ili klepetala kako ih još zovemo sada su turistička atrakcija, ali one se i koriste kada netko od mještana umre ili kada se očekuje veliko nevrijeme. Naravno različito se udara čekićem u ploče kako bi se proizveli i različiti zvukovi, dakle različitih frekvencija. Jedna ploča je tanja i kraća, a druga je deblja i duža što nije slučajno. Ploče su "ugođene" da proizvode fine tonove. Poznato je da se udaranjem čekića u ove ploče zaustavlja grad, velika grmljavina... Ali taj fenomen je i znanost pojasnila. Udaranjem čekića u ploče stvara se određena frekvencija koja rastjeruje oblake. To je čisto zakon fizike koji mi često pretvaramo u nešto "nadnaravno", tvrdi Ivica koji čuva i misnu odoru u svojoj kući staroj blizu dvije stotine godina.

Navodi da kada je blagoslov polja u pitanju, Ivica kaže, da onda svećenik dolazi u Vrance i oblači misno ruho koje se čuva desetljećima za selo.

"Ovdje je sve potrebito u ovoj škrinji da se može slaviti sveta misa ili blagosiljati polja", dodaje Ivica.

U knjizi "Povijest željeza i željeznog obrta u Bosni" autora dr. Vinka Mikolje, piše da su tek u 19. stoljeću Turci dozvolili i drugim kršćanskim mjestima koja nisu imala majdane da mogu zvoniti uz pomoć tahti i pozivati vjernike na molitvu.

Prva čuvarica tahti je Dijana Medić. Ona kaže kako su tahte nakon završetka Drugog svjetskog rata bile uklonjene iz Vranaca, ali da je nastalo takvo nevrijeme da su ih ponovno morali vraćati i zvoniti uz pomoć njih kako bi zaustavili grmljavinu.

Dijana je potvrdila da su u Vrance dolazili čak i neki profesori glazbe kako bi se divili neobičnim tonovima koje proizvode tahte ili klepetala.

Od 250 "dimova" koliko ih je bilo šezdestih godina, Vranci danas imaju samo četrdeset dva stanovnika u 32 kuće. O ljudskoj prolaznosti još jedino svjedoče željezne tahte, stare bosanske kuće i rimski most koji je pod zaštitom države kao nacionalni spomenik. Rudara odavno nema u ovom kraju. Pronađu ih tek u pričama povjesničari ili turistički vodiči.