Neistinita priča o štetnosti odlagališta crvenoga mulja nije slučajno objavljena

Svjesni činjenice kako oživljavanje neistinite priče o štetnosti odlagališta tzv. crvenoga mulja pokraj Dobroga Sela, općina Čitluk, nije slučajno, nismo uopće željeli reagirati na začuđujuće jednostrano pisanje Večernjega lista, od 27. rujna ove godine, stoji u priopćenju Ureda za odnose s javnošću Aluminija d.d. Mostar.

No, poštujući njezin rad, opširno smo odgovorili na upite koje nam je o toj temi postavila Ana Musa, predsjednica Ekološke udruge Lijepa naša Dubrovačko-neretvanske županije.

Zašto se ponovo aktualizira slučaj crvenoga mulja kod Dobroga Sela, imaju li neke nove znanstvene spoznaje o štetnosti toga mulja ili o prijetnji zdravlju ljudi? Dobivaju li žitelji Dobroga Sela ili njihova Mjesna zajednica ekološku rentu zbog blizine i eventualnih štetnih utjecaja mulja?

O tzv. crvenomu mulju u Hercegovini sve je rečeno još 1995. godine, u studiji koju su odobrili na Odjelu kemije zagrebačkoga instituta dr. Ruđera Boškovića, u kojoj je nedvojbeno utvrđena bezopasnost toga bazena za ljude i za prirodu. Dakle, nikakove nove spoznaje nisu povod posljednjemu oživljavanju te priče od strane Večernjega lista čiji se novinar, na naše čuđenje, s obzirom na ugled te novinske kuće, nije niti potrudio zatražiti izjavu iz Aluminija i tako zadovoljiti jedan od osnovnih postulata novinarske struke. Svejedno, uredništvo mu je objavilo tekst put besmislica i neistina, a mi će tim povodom jedino naglasiti zanimljivost kako je do objave teksta došlo onda kada je Aluminij prestao plaćati mjesečnu pomoć Mjesnoj zajednici Dobroga Sela, izdvajanu za razvitak te sredine.

Naime, Aluminij nije plaćao ekološku rentu nego, dok je to bio u mogućnosti, tamošnjoj je mjesnoj zajednici isplaćivao svojevrsnu naknadu glede zauzimanja prostora na kojemu je smješteno odlagalište. U razdoblju od siječnja 2008. do svibnja 2012. godine, izdvajali smo 10 tisuća KM mjesečno na ime pomoći tamošnjoj zajednici, što smo prekinuli, zbog krize i činjenice da ostvarujemo višemilijunske gubitke i gasimo 12,5% naših proizvodnih kapaciteta. Zanimljivo, nitko u tomu razdoblju, u kojemu je na račun Dobroga Sela leglo više od pola milijuna maraka, nikada nije spominjao navodnu ekološku bombu.

Dapače, povjerenik MZ Dobroga Sela izjavio je 15. listopada 2010. godine za mostarski Dnevni list kako ljudi tamo love ribu i organiziraju lov na divlje patke koje obitavaju na površini jezera te kako se čak stoka iz sela napaja vodom iz toga jezera. Iste je godine, 8. lipnja, za sarajevski časopis Start izjavio kako su se žitelji kupali u tomu bazenu.

Slobodna Dalmacija 12. listopada 2010. objavljuje reportažu u kojoj njihov novinar, nakon posjeta odlagalištu, piše kako to nije bazen nego pravo jezero, kako iz vode raste šaš, a na površini pliva na stotine divljih patki. Večernji list sada si uzima za pravo, bez argumenata, tvrditi kako tekućina u bazenima sadrži vrlo opasne tvari, kako treba otvoreno reći da je deponija crvenoga mulja u Dobromu Selu u pravomu smislu ekološka bomba. Razočaravajuće i sramotno.

Je li istina kako je tamošnje odlagalište crvenoga mulja ekološkom bombom za bližu i daljnju okolicu, za floru i faunu, za površinske i podzemne vode, pogotovu iz razloga što je smješteno na kraškomu prostoru i neposredno iznad doline Neretve? U slučaju potresa, može li doći do pucanja bazena i katastrofe u kojoj bi stradala Neretva, a time i Jadran?

Nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti kako bi se bilo što ponašalo u slučaju potresa, ali s obzirom na kakvoću i na stručnost pristupa izgradnji toga bazena, napravljenoga odlukom saveznih vlasti bivše SFRJ, opasnosti objektivno nema. Čak je i tadanji savjetnik ministra za okoliš i turizam u Vladi FBiH, Tomislav Lukić, za časopis San, 15. listopada 2010. godine rekao kako se odlagalište nalazi u betonskomu koritu u depresiji odnosno ispod razine mora te kako nema mogućnosti za izgred.

Je li uistinu prešućivano kako odlagalište crvenoga mulja djeluje štetno na okoliš glede dokazanoga prisustva radioaktivnih elemenata, kao što su torij, radij i uran?

U prvomu redu treba znati kako tzv. crveni mulj nije nusproizvod proizvodnje primarnoga aluminija nego je to nusproizvod proizvodnje glinice, a Aluminij d.d. Mostar, pošto je naš pogon za proizvodnju glinice uništen tijekom agresije na Mostar 1992. godine, tu sirovinu ne proizvodi nego uvozi te u posljednja dva desetljeća niti jedna litra tekućine nije ispuštena u bazene kod Dobroga Sela. Spominjanje radioaktivnih čestita nema uporišta, a dosad je voda isprala i lužine, dok je 1995. godine, u spomenutoj studiji, utvrđeno kako je to odlagalište neopasno za ljude, okolicu i tlo. Aluminij je ogradio prostor odlagališta i uredno održava propisanu razinu vode, kako bi crvena prašina ostala zamuljenom.

Hoće li, kada i na koji način biti sanirano odlagalište crvenog mulja?

Opasnosti nema, ali još treba sanirati odnosno poništiti te bazene, što zahtjeva zasad nedostupna, značajna sredstva. To i jest razlogom što je, u procesu privatizacije Aluminija, odlagalište kod Dobroga Sela uvršteno kao jedna od obveza koju preuzima novi tvornički vlasnik, onda kada privatizacija bude zgotovljena.

Naši kemijski inženjeri provode redovite analize uzoraka vode, vodonepropusni spremnici koji zauzimaju 700 tisuća četvornih metara površine građeni su sukladno visokim standardima, a otpad je tretiran sukladno propisanomu, neškodljivu načinu postupanja. Nikada nikakovi posebni zdravstveni problemi niti kod ljudi niti kod stoke na tamošnjemu prostoru nisu zabilježeni, a nema niti opasnosti da će crveni mulj procuriti u Neretvu odnosno doći do Jadranskoga mora.

Možda o tamošnjemu stanju ponajbolje svjedoči činjenica kako je Hrvatska ekološka udruga Buna Mostar, u studenomu prošle godine, objavila brošuru nazivlja Vodeno stanište Bazen Dobro Selo, u kojoj je pozvala mjerodavna državna tijela na proglašavanje toga prostora zaštićenim ornitološkim područjem.

Napisali su kako bazen kod Dobroga Sela nastanjuju ribe, vodozemci i ostali sitni vodeni organizmi te su tamo stanište i odmorište, tijekom seobe, pronašle i brojne vrst ptica koje se rijetko može susresti drugdje na ovim prostorima.