Možete li zamisliti Gay Pride u Mostaru?

Možete li , ustvari, zamisliti, bilo kakvo okupljanje u Mostaru, ne računajući kafenisanje na takozvanoj špici? I na one „sudbonosne“ prosvjede dođe u vrh glave tisuću ljudi, od toga jedno dvije trećine učenika ili studenata izvedenih organizirano s nastave – ili na isti način mobiliziranih uposlenika državnih firmi pod partijskom kontrolom.

Pa nose tranparente u dva ista fonta, prave se da slušaju i razumiju govornike, sponatno na nečiji znak i zaplješću, malo se muvaju okolo, pa razgule na kavu čim govornici odrade svoja lamentiranja.

Mostarci su u međuvremenu postali mjerna jedinica za apatiju, iako bi se po količini komentara po portalima dalo lažno zaključiti kako su Mostarci i ljudi iz okolnih mjesta svjetski prvaci u mišljenju, jer ga imaju apsolutno o svemu.

Doduše, istina je da se na kraju sva razmišljanja po portalima, po tradiciji, kanaliziraju na dvije strane, pa tako i vijest o urodu jabuka završi na nacionalnom vrijeđanju. No, broj komentara i iz njih vrišteća spremnost na akciju daju neupućenima zaključiti da je samo pitanje trenutka kada će eksplodirati prosvjedi. No, tko god tako misli prevario se, jer apatija je i dalje tu.

Kako, dakle, dignuti Mostarce na prosvjed? Pogotovo je pitanje kako ih dignuti na zajednički prosvjed? Nije da do sad nije bilo prilike, tu su loša vlast koja svakog iole inteligentnog vrijeđa samim svojim postojanjem, tu su užasna infrastruktura i sramotan izgled grada, tu su enormno visoke cijene, koje kvaliteta života u ovom gradu ničim ne opravdava. Samo to je dovoljno da se ljudi u iole razvijenom društvu podignu sami od sebe, frcnu koju petardu, prevrnu koji službeni auto, razbiju tu i tamo neki izlog, čisto da poruče da su živi i da se ne daju zajebavati – I da su uvijek spremni neredom zatražiti više reda. Ali kod nas je „šuti i trpi“ i dalje u modi. Kava je još uvijek svima dostupna, još kad uz nju naručiš čašu vode možeš guslati i tri sata.

Kakvi smo, naopaki, čini mi se da bi neke od nas samo Gay Pride mogao podići na noge, kao što su u Splitu odnekud na Rivu isplazili svi oni demoni prošlosti, nekako nemam sumnje da bi i kod nas slični k'o iz puške ispaljeni išli gađati i vrijeđati homoseksulace.E, sad – ne znam koliko bi ih bilo, jer kod nas, ma kako zagrižen bio, čovjek ne voli da se sam eksponira. Svi se u ovom gradu čitav život trude ne ispati papci koje će čitav grad ismijavati i oblajavati.

Nakon Splita, tamošnjeg mimohoda i onoga kako je završio, ostat će mi prilično nejasno kako homoseksualci mogu na noge dignuti tolike čuvare ćudoređa i branitelje „pravog i jedinog poretka“. Molim lijepo, oprostite mi, ja sam iz Mostara i još uvijek ne znam tajnu kako se to narod diže na prosvjede. Držim da Gay parade jesu donekle namjerna mahanja crvenom krpom pred očima razjarenog bika, ali na krpi ne piše „Kad dođe naše vrijeme sve ćemo vas j***ti straga!“ . Onima u Splitu nije trebala ni crvena krpa. Njima je, očito, trebalo bilo što crveno, žuto, zeleno..

Dosta su im bili isticanje seksualne orjentacije i traženje prava po tom pitanju. Hoćemo li pošteno? Ma koliko šareni i glasni bili, nisu mimohodi homoseksualaca u isto vrijeme i pokušaj zakidanja tuđih prava, ali to ne smeta batinaše da se prema sudionicima Gay parada odnose kao prema nekome tko će im sutra, ako ih se danas ne spriječi, u tri po noći uletjeti u kuću i seksualno iskoristiti sve na što naiđu i na odlasku, onako usput, maznuti auto, frižider, plazma TV, keš i kartice.

Najčudnije mi je da isti ti „čuvari“ nisu spremni dignuti se i biti nosioci prosvjeda prema ljudima koji ih stvarno i stalno j*bu, a to su oni koji im bacaju kikiriki umjesto novca dostojnog čovjeka, koji ih, umjesto da im osiguraju europski život tjeraju u šverc i sitni kriminal, koji ih tjeraju da gmižu pred njima koji imaju moć kada trebaju bilo kakav posao, koji ih ponižavaju pričajući im bajke. Ne samo da im neće nikada napraviti dar-mar, nego će na prvi njihov mig skočiti pljeskati im i podržavati iznova iste govorancije. Čak će one koji doista žele prosvjedovati odmah etiketirati kao neprijatelje „naše svete stvari“. Kako u Hrvatskoj, tako i kod nas.

I dok Split na noge očito još samo mogu podići gostovanje BBB-a i pedera, možda i kolona autobusa sa srpskim turistima, tako vjerovatno i Mostar iz letargije i beskrajnog kafenisanja mogu trznuti samo Gradski derbi, i u nekoj konstelaciji stvari, pošto se mnogi ovdje vole furati na Split - homoseksualci. I dok nogometnu manifestaciju imamo dvaput godišnje, Gay Pride-a još nije bilo. Neki će odmah reći – još nam samo to fali!

E, 'ajmo, bez bzezancije, sada zamisliti malo - kada bi se nekim čudom u Mostaru održala Gay parada, kako bi to bilo? Bi li se kava vruća ostavljala na stolu, bi li svi išli vidjeti gužvu, bi li se za gužvu već našlo aktera? Bi li to bili oni kojima su i dan danas puna usta i tipkovnica „balija“, „ustaša“ i „četnika“? I bismo li, ne samo imali scene slične onim splitskim, nego bismo li imali možda i po prvi put ujedinjene velike prosvjede homofoba (znači istih onih „balija“, „ustaša“ i „četnika“ s tipkovnica, s tim da bi, prođe li ikad parada Bulevarom, baražnom vatrom, svak' sa svoje strane mogli šicati po prvi puta u novijoj povijesti po zajedničkom neprijatelju?

Navijači, veterani, narodnjaci, wannabe neonacisti, ekstremni čuvari vjerskih učenja, po prvi put bi možda stali k'o uz brata brat – samo da se pokaže tim pederčinama? Kazali bi, vjerovatno, koju prigodnu i vjerske vođe, policija bi vjerovatno morala dobro oznojiti uniformu, a građani bi po ćelopeku morali mrdnuti guzicom, jer kod nas kad igra mečka onda svi vole vidjeti? Je li to taj mogući scenarij ili bi Mostar, k'o Mostar, ostao piti kavu i pričati o kladionici, smradati o prijatejima koji nisu tu s vama ili pričati o čemu se već na kavi priča? Splitu je takva „Mostarska opcija“ bila bolja, bilo bi im kudikamo korisnije da su sjedili na Rivi i malo se strpili, ovako su na sebe privukli, zahvaljujući tim darovitim pojedincima iz naroda, bijes Europe, koja je, dan ili dva prije, rekla – ulazite uskoro u našu ekipu! Ni tinta na pozivnici u EU se nije osušila, a dogodila se Riva.

Gay Pride-i su stigli iz uvoza, skupa sa zapadnim kolima, bijelom tehnikom, bankama, kapitalizmom. Oni su neotuđivi dio Europske unije i načina života u većini članica EU-a, kojoj deklarativno težimo. Gay Pride je lakmus papir na kojem se pokazuje je li neko društvo zrelo za uazak u EU. I dok smo i kredite i auta objeručke prihvatili, pedere ne prihvaćamo, čak ih percipiramo kao metu na kojoj ćemo iskaliti sav nagomilani bijes, kao što smo nekada, ne tako davno bijes iskaljivali jedni na drugima, ono dok smo si brojali krvna zrnca i čekirali imena i prezimena.

Apsolutna neslaganja sa homoseksualnim stavovima i nasilje nad istima jasna su poruka da bi mi Balkanci selektivno birali stvari iz EU. Mogu Mercedesi i Audiji, ali gay brakovi nikako! Nažalost, tako ne ide. Branimo k'o fol nekakav naš imaginarni way of life, koji je život sličniji čoporu, nego civilizaciji, te uzimamo gej populaciju kao dežurnog krivca za sav naš jad. Pogrešno adresirano, kao i uvijek. Umjesto da se obračuna s političarima, vladajućom kastom, mnogima je izgleda jedina opcija udariti po drukčijima od sebe.

U slučaju nekog možebitnog budućeg Gay Pride-a u ovom gradu - volio bih da Mostar ostane poslovično pasivan. Volio bih da pije kavu i pravi se da se ništa ne događa. Kad smo već pederčine sve ove godine, najbolje da ostanemo pederi i kad homoseksualci defiliraju gradom.