Studentica velikog srca: Ostavila Mostar zbog pomaganja Africi

Jaka vjera, malo luda glava, cijepljenje protiv žute groznice i putovnica dovoljni su da studentica ostavi studentski život i krene u avanturu života, kazala je za Bljesak.info Monika Milićević.

Naime, Mostarka je ostavila sve što je poznavala i krenula u nešto potpuno drukčije. Vođena željom za novim iskustvom te otvorenog srca uputila se u daleku Afriku.

Hrabro putovanje

"Oduvijek sam htjela otići u Afriku, oduvijek mi je to bila želja. Četiri godine sam o tome razmišljala, ali uvijek je bilo nešto što me sputavalo od obveza na fakultetu do treninga", istaknula je Milićević.

Trenerica u Školi rukometa "Zrinjski" nakon četiri godine razmišljanja odvažila se na hrabro putovanje u Ruandu o kojemu mnogi mogu samo sanjati.  

"Kada sam položila sve ispite na fakultetu u srpnju rekla sam sebi; 'Ako sada ne odeš, nećeš nikad' jer bi me vjerojatno stigle neke životne obveze i tada sam prelomila i odlučila otići", naglasila je.

Milićević navodi kako joj Ruanda nije bila prvi izbor nego je Centar Otac Vjeko pronašla preko mostarskih franjevaca koji su je uputili na fra Ivicu Perića koji je dugogodišnji misionar u Africi.

Ističe kako prvo iskustvo Ruande nije bio kulturološki šok jer Kigali prema infrastrukturi može stati uz rame velikih europskih gradova.

"Kada sam stigla u Ruandu doživjela sam svašta. Po dolasku radi čekanja testa na koronavirus bila smještena u hotel koji je bio značajno luksuzniji od hotela kod nas. Tada sam pomislila gdje sam ja došla volontirati, pa oni nama trebaju doći pomoći", istaknula je Milićević kroz smijeh.

Pomiješani osjećaji 

No, prvi odlazak izvan središta grada podsjetio ju je zašto je stigla u Ruandu.

"Kigali je napravljen kao pravi europski grad, no čim izađeš iz gradske vreve nađeš se u potpuno drugoj priči. Moj tadašnji šok po izlasku iz Kigalija nikada neću zaboraviti. Bili su to pomiješani osjećaji tuge, žalosti takvog načina života pa sve do sreće što sam trenutno tu i mogu pomoći", istaknula je za Bljesak.info.

Ruanđani su joj ubrzo osvojili srce, a kako navodi brojni primjeri iz svakodnevice dokazali kako su oni jedni od najsrdačnijih ljudi svijeta koji pomažu bez nade u nagradu.

"Od Ruanđana sam najviše naučila da treba pomoći neovisno o boji kože, vjeroispovijesti. Njih apsolutno ništa ne zanima, oni su jednostavno mentalitet koji će pomoći svima kojima je pomoć potrebna i to je nevjerojatno. Oni ne traže ništa zauzvrat, neovisno o svojoj situaciji ", naglasila je.

Život u Ruandi se, kako navodi, razlikuje od svega što je ikada vidjela. Neimaština je ono što obilježava život u ovoj afričkoj državi, ali i neobična snalažljivost i zahvalnost.

"Većina njih zaista nema ništa materijalno u životu. Nemaju osnovne životne uvjete, ni higijenske ni bilo kakve druge, ali na pitanje što im treba uvijek odgovaraju: 'Ništa'. Zaboli kada vidiš kako mi ne znamo cijeniti neke stvari zato jer nikada nismo zadovoljni onime što imamo. To su ljudi koji nemaju ništa, a ništa im ne treba", istaknula je Milićević za Bljesak.info.

Prvi rukometni koraci 

Ovo putovanje joj je, ističe, potpuno promijenilo život i pogled na svijet.

Milićević je u Ruandi i obranila diplomski rad te dobila zvanje magistrice fizioterapije, a navodi kako je, iako udaljena od Mostara, obitelji i prijatelja, imala najbolju zabavu koju je mogla zamisliti.

"Nakon obrane su mi pripremili zabavu na kojoj su bili svi učitelji, Hrvati, Hercegovci te fratri. To je možda najbolja zabava na kojoj sam bila u životu te ću to pamtiti zauvijek", pohvalila se Milićević.

U Ruandi je pokrenula i školu rukometa koja je imala oko 100 polaznika koji su napredovali od prvog susreta s rukometnom loptom do vlastitih terena, golova, ali i prvih utakmica. Na njih je, ističe, posebno ponosna.

Milićević ističe kako je više puta pomjerala kartu kako bi što više ostala u Ruandi jer je suživila sa životom tamo kojemu se ponovno planira vratiti.

"Toliko sam se sažalila nad svima njima i toliko sam se nevjerojatno povezala s djecom koja su mi prirasla srcu da sam shvatila kako želim ostati duže. Pomjerila sam kartu te nijedan trenutak nisam požalila", navela je.

Nezamislivo svakodnevica 

Ona navodi kako je potpuno nemoguće usporediti život u Hercegovini i Ruandi te iz Centra Otac Vjeko nosi iskustvo za cijeli život.

"Nemoguće je usporediti život u Hercegovini i život u Ruandi. Jednostavno sve što je u Europi normalno tamo je obrnuto. Kod nas se traži da se upadne na državni fakultet, a tamo je sve u privatnim školama jer je državno obrazovanje ispod nule. Prijevozna sredstva su također velika razlika. Kod njih je bicikl sve, njime prenose ormar, krevet... neovisno o udaljenosti. Hodaju po deset kilometara po hranu i vodu, koju nose na glavama. Nešto što je kod nas potpuno nezamislivo tamo je svakodnevica", navela je za Bljesak.info.

Milićević se vratila svojoj obitelji u Mostar, ali kako navodi čeka priliku da ponovno ode u Ruandu ili drugu državu Afrike.

Ističe kako je to iskustvo koje ju je promijenilo, a svim onima koji razmišljaju o sličnome odlučno savjetuje da su "vjera, želja, ustrajnost i otvoreno srce" sve što im treba za avanturu koja će im promijeniti život. Više informacija o humanitarnom radu u Africi možete pronaći OVDJE.