Mostar, palanka i malo misto

Prošlotjedna smrt srpskog pjesnika i filozofa Radomira Konstantinovića je ponovno aktualizirala njegovo djelo Filozofija palanke. Konstantinović u tom djelu prikazuje mentalni sklop male sredine, što je na drugačiji način prikazao i Miljenko Smoje u Malom mistu.

Riječ „palanka“ vuče korijene iz turskog jezika i označava manje utvrđenje. Tek s kasnijim stoljećima, "palanka" počinje označavati manje mjesto ili mali grad, iz čega su proizašli termini "palanački mentalitet" ili "malograđanština".

Čitajući Filozofiju palanke, čitatelj može, do u tančine, prepoznati vlastito mjesto ukoliko u istome prevladava takav mentalni sklop.

U Filozofiji palanke se, nažalost, u mnogočemu može prepoznati i današnji Mostar: između sela i grada, ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad.

Opisujući pasivnost stanovnika palanke, Konstantinović opisuje kako u takvim mjestima (čitaj: Mostar) ne sme da bude preobražaja, dakle ne sme da bude rada, potrebna je pasivnost, prepuštanje onome što jeste. Suočavanje Mostara s neimaštinom, nezaposlenošću i vlastitom degradiranošću je upravo prepuštanje onome što jeste; „dobro je dok ne puca“ se pretvara u pomirenost s vlastitom (lošom) sudbinom, za što Konstantinović tvrdi kako predstavlja ideal čistog siromaštva: oni su prljavi, palančanin je čist, palančanin ne želi pokrenuti sebe kako bi postigao nešto bolje.

Filozofija kojom većina stanovnika Mostara (čitaj: palanke) vidi svoje bolje sutra je jedno radno mjesto u kojem će se ostati do mirovine. Život se ne živi, nego se obavlja, i pretvara se u rutinski život siguran onom sigurnošću koju nudi rutina.

Popularni trač se u Filozofiji palanke opisuje kao tiranija uvida u sve ili tiranija apsolutne javnosti i javnosti svega. Mostarski trač se najčešće, sa sladostrašću, odnosi na tuđe muke, probleme ili neuspjehe. Nezaposlenost i, kao posljedica toga, mnogo slobodnog vremena ostavlja prostora za još širu mogućnost širenja tračeva. Veća informatizacija je dovela do toga da se ogovaranje, sa sijela i kafića, prenijela i na internet.

Međutim, pojedinac ne biva ogovaran samo zbog svojih životnih neuspjeha. Često puta se hercegovačka prezimena uzimaju kao bogatstvo narodnog jezika, odudarajući od većine ostalih slavenskih prezimena koja kao osnovu uzimaju ime oca ili pretka. Hercegovačka prezimena, kao podsjetnik na kontinuiranu malograđanštinu, često kao osnovu imaju fizičku manu dalekog pretka: Ćorić, Ćosić, Kljajo, ili su podrugljivog karaktera: Balavac, Koljibaba, Rogonja, Tuka, Droce, Prce, Šupljeglav... Tako se fizička mana ili poruga dalekom pretku ostavlja u ostavštinu njegovih potomaka.

U takvoj sredini, pojedinac ne mora biti ispod razine koju je postavila malograđanština kako bi bivao ogovaran ili podcjenjivan. Njegova izdignutost iznad te razine također uzrokuje slične pojave: nijedna odlika se ne priznaje... ljudima se nadevaju imena upravo po toj njihovoj odlici, čime se ta odlika ističe, ali ne zato da bi bila poštovana ili uvažena, već zato da bi bila ismejavana. Talijanski redatelj Giuseppe Tornatore u filmu „Malèna“ pokazuje zavist male sredine prema najljepšoj ženi u selu tijekom II. svjetskog rata. Njena ljepota koja je ističe u talijanskom „malom mistu“ je predmet poruge, ali joj se čak i njeno prostituiranje s njemačkim vojnicima oprašta nakon što se udebljala i dobila bore oko očiju, točnije nakon što se fizičkim izgledom vratila na razinu talijanske provincije.

Ovaj način života je, može se reći, svojstven u manjim i srednjim mjestima mediteranskog okruženja, od Španjolske do Bliskog istoka. Drugačija radna i životna etika u zemljama zapadne i sjeverne Europe, Sjeverne Amerike, te posebice Dalekog istoka ostavlja negativan utjecaj na palanačke emigrante koji su zaprepašteni nedostatkom interakcije na koju su dotad navikli. Treba naglasiti kako su ti "palančani" ili "malomišćani" emigrirali zbog rata ili „trbuhom za kruhom“. Tek se ideološki emigranti mogu izdvojiti iz ove kategorije, jer Palanka prihvaća aktualnu ideologiju i žestoko je brani, jednako kao i one ideologije koje iza nje slijede. Tako nije neobično i da isti ljudi, kroz nekoliko godina, budu žestoki zagovornici potpuno različitih ideologija. Samim tim, oni koji su iz bilo kojih ideoloških razloga emigrirali se ne mogu svrstati u "palančane". 

Zanimljivost koja se također može iščitati iz Palanke i njene usporedbe s današnjim vremenom je duhovna zaostalost njenih stanovnika. Tradicionalno se nameće kao nešto iznimno vrijedno, kroz komentar događaja načinom na koji bi ga opisali „naši stari“. Životne mudrosti „naših starih“, većinom nepismenih, se primjenjuju i u današnjem vremenu koje nije usporedivo s nekadašnjim načinom života.

Međutim, zašto bi se Filozofija palanke odnosila samo na Mostar. Ona se odnosi na sva mjesta, između sela i grada, na ovim područjima? Pa opet, Mostar je specifičan slučaj, čak i u filozofskim terminima.

Nedavni ratovi koji su se dogodili na ovim područjima dovode do sukoba nekoliko "palanačkih" filozofija. Tako u Mostaru dolazi do sukoba filozofija onih koji u Mostaru žive, a od njega ne žive, i onih koji u Mostaru ne žive, a od njega žive. Sukob ovih mentaliteta u isti koš svrstava i one Mostarce i „ne-Mostarce“ koji svojim načinom života nadilaze vlastiti „Mostar-palanku“.

Kako bi se situacija dodatno zakomplicirala, postoji i ona, već spomenuta, emigrantska Palanka, koja periodično dolazi u Mostar i biva zgrožena postojećim sličnim mentalitetima. S ovim Mostar biva mjestom sukoba, ne civilizacija kao što se često kaže, nego malograđanština koje se, kao mitozom, dijele zavisno od dijela grada u kojem se nalaze. Svaki dio podijeljenog grada ima svoje „seljake“, svi „seljaci“ imaju svoje „mostarske cigane“ i svi „seljaci i cigani“ imaju svoju „dijasporu“.

Malograđanština u Mostaru nije toliko izražena dok se „ne talasa“, a kad se bilo čim „zatalasa“ izvire kao smrdljiva voda iz šahtova u Omladinskoj ulici pri većoj kiši.