Moraju li centri za ovisnike biti u naselju, među djecom?

Problem narkomanije u Mostaru je, kao i u drugim sredinama, sve rašireniji. Centri koji pokušavaju pomoći ovisnicima o drogama, susreću se, s druge strane, s negodovanjem stanovništva.

Čini se, više nego opravdanim. Prenosimo pismo čitatelja.

"Obraćam vam kao stanovnik Ulice Ante Starčevića u Mostaru u nadi da će se situacija pomaknuti s mrtve točke. Naime, u našem susjedstvu djeluju dvije udruge “Centar za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti” i ‘’ Drop-in centar asocijacije Margina’’. Iako svjesni da bez društvene akcije i sprege s policijom, zakonodavstvom i socijalnom skrbi problem narkomanije neće biti riješen, ipak smo duboko razočarani inertnošću istih kada se radi o budućnosti naše djece.

Nevjerojatno je da su gore spomenute udruge dobile dozvolu za rad u naselju prepunom djece i neposrednoj blizini škole. Slažem se da je narkomanija kronična bolest ali to je stvar izbora, sami su odabrali. Međutim, ukoliko je njima dozvoljen izbor s kojim pravom je onda nama uskraćena mogućnost izbora da živimo u naselju bez potencijalnih prijestupnika? Razumljivo je da stigmatiziranjem usporavamo njihov oporavak i socijalnu inkluziju ali zar zamolba roditelja da njihova djeca sigurno idu u školu i vraćaju se iz nje nije dovoljna da se udruge izmjeste na neko prikladnije mjesto? Naime, servisi drop-in centra nude sterilne igle, šprice i ostali pribor za za injektiranje, sakupljanje iskorištenog pribora i kondome. Pribor za injektiranje se dobija na osnovu razmjene staro (iskorišteno) za novo. Sada zamislite 250 registriranih ovisnika koji dnevno dolaze u centar i donose korišteni prbor!

Ovim putem apeliramo na nadležne ustanove ali i same udruge da napokon učine nešto i pređu na neku drugu lokaciju gdje će i dalje pružati potrebnu pomoć a nas da ostave da u miru odgajamo djecu i da ih se ne bojimo ostaviti same kada smo na poslu."