Od modnih snimanja do surovih uvjeta na otoku, Leonarda Tomić prošla je iskustvo koje malo tko u njezinim godinama može zamisliti.
Mlada Mostarka, koju publika pamti kao najmlađu natjecateljicu Survivora i jedinu predstavnicu Bosne i Hercegovine, odlučila se okušati u jednom od najzahtjevnijih reality formata, petoj sezoni Survivora u Dominikanskoj Republici, gdje su se natjecatelji suočili s nemilosrdnim uvjetima, surovom prirodom i međusobnim izazovima.
U razgovoru za Bljesak.info otvoreno je govorila o tome kako je izgledao život pred kamerama u tih 68 dana dok je bila daleko od kuće, što joj je bilo najteže tijekom natjecanja, ali i kako su njezini najbliži reagirali kada im je rekla kako odlazi u Survivor.
Ispričala nam je i što je kroz cijelo iskustvo naučila o sebi, koliko ju je show promijenio te postoje li stvari koje danas gleda potpuno drugačije nego prije odlaska na otok.
Leonarda, što vas je najviše motiviralo za prijavu u Survivor?
"Mislim kako me najviše motivirala atmosfera već na samim kastinzima. Kada sam upoznala ekipu, osjetila sam taj poseban timski duh, povezanost i prijateljstvo među ljudima koji su dijelili istu želju za izazovom. Upravo u tom trenutku poželjela sam otići na otok i doživjeti sve ono što Survivor nosi sa sobom, od gladi i spavanja na kiši do života u potpuno drugačijim uvjetima. Znala sam kako neće biti lako, ali me privlačila činjenica da sam okružena ljudima koji su jednako spremni proći kroz to iskustvo".
Jeste li dugo razmišljali prije prijave ili je odluka bila spontana?
"Prije prijave sam dugo razmišljala i preispitivala samu sebe, pitala se jesam li ja zaista spremna za takav izazov i mogu li to izdržati. Međutim, kako sam prolazila kroz casting, sve više sam osjećala kako se stvari događaju s razlogom. U jednom trenutku shvatila sam kako je to jednostavno moj put. Od tolikog broja prijavljenih upravo sam ja bila jedina odabrana iz Bosne i Hercegovine i tada sam to doživjela kao znak kako trebam otići i prepustiti se tom iskustvu. Osjećala sam kako me čeka nešto veliko, iskustvo koje se događa jednom u životu".
Kako su roditelji i obitelj reagirali kad ste im rekli da idete u Survivor?
"Iskreno, nikome u obitelji nije bilo baš lako kada sam se prijavila. Mama me jedina odmah podržala, dok bakama i djedovima ta odluka nije bila jednostavna za prihvatiti. Kada su me gledali na televiziji, nisu mogli vjerovati što zapravo gledaju i sve im je to bilo dosta teško za razumjeti. Mislim kako im je bilo lakše tek kada su saznali kako sam se vratila kući i kako sam dobro".
Koji vam je trenutak u showu bio najteži psihički, a koji fizički?
"Psihički mi je bilo najteže kada smo imali 'reality day', odnosno slobodan dan kad ne radimo ništa. Tada si sam sa svojim mislima i nemaš nikakav izlaz, samo razmišljaš je li sve u redu kod kuće i kroz glavu ti prolaze najgore moguće stvari. Kada padne kiša, znaš kako se nemaš gdje skloniti, kako nema pomoći i kako te nema tko zagrliti i utješiti, tada smo bili potpuno prepušteni sami sebi. S druge strane, fizički mi je najteže bilo kada sam vukla prikolicu koja je bila teža od mene, u tom trenutku sam bila stvarno preslaba".
Je li bilo trenutaka kad ste poželjeli odustati?
"Mislim kako smo svi imali trenutke kada smo htjeli odustati, ja sam to osjetila ne samo jednom nego više puta. Ali taj neki inat u meni mi to nije dozvolio. Mislila sam i na svoje kod kuće, vjerujem kako bi bili razočarani da sam odustala. Rekli su mi prije odlaska kako nisam osoba koja odustaje i kako samo trebam stisnuti zube koliko god bilo teško, pa sam se toga i držala i tako i postupila".
Što vas je najviše iznenadilo kad su se kamere ugasile?
"Najviše me iznenadilo to što se pravi Survivor zapravo tek tada događao. Najteži i najsuroviji dio bio je vidljiv tek u tim trenucima. Kada je bilo najteže, kada je padala kiša i kada su uvjeti bili stvarno teški, mnogo toga nije bilo prikazano onako kako smo mi to zapravo doživjeli. Kada sada gledam na televiziji, možda bih i sama pomislila kako je sve lakše nego što izgleda, i kako je sve drugačije iza kamera, ali tada je zapravo bilo najteže".
Tko vam je bio najveća podrška tijekom natjecanja?
"Najveća podrška bili su mi Roko i Vanesa. Na njih dvoje sam se najviše mogla osloniti, bili su mi karta za bijeg. S njima sam mogla razgovarati i oni su me najviše smirivali. Tu je bila i Paola, ali s njom sam dijelila neke teže trenutke, jednako smo pričale o stvarima koje su nam bile teške. Ipak, posebno bih izdvojila Roka i Vanesu".
Što ste tamo naučili o sebi, a niste znali prije?
"Naučila sam kako sam veliki sladokusac i kako bih bez problema zamijenila deset porcija slane hrane za jednu čokoladu. Također sam shvatila koliko sam zapravo jako, jako uporna".
Koja vam je scena ili trenutak ostao urezan za cijeli život?
"Mislim da je to bilo kada smo se vratili s nagrade s večere. Vozili smo se brodom prema našem kampu koji smo zvali kućom i promatrali nebo te najljepši zalazak sunca, obojen u deset nijansi ružičaste, ljubičaste i plave boje. Gledali smo ga zajedno, zagrljeni i pjevali smo".
Koliko vam je nedostajao normalan život i svakodnevne sitnice?
"Mislim kako se tih svakodnevnih sitnica, poput mobitela, nitko nije ni sjetio. To je jednostavno postala nova svakodnevica. Tih stvari se nismo mogli ni prisjetiti jer ti mozak ostane na tom otoku, u džungli. Naravno da su mi nedostajali dom i toplina, ali mislim kako se nekih određenih stvari nitko zapravo nije ni sjetio".
Koliko vam je modeling pomogao u samopouzdanju i nastupu pred kamerama?
"Nisam mislila kako će mi puno pomoći, ali zapravo mi je jako pomogao. Vidjela sam koliko je ljudima bilo neugodno pred kamerama dok su se snimali, jer im je u glavi stalno bilo kako će izgledati na televiziji. Ja s tim nisam imala problem jer sam već prošla puno situacija u kojima su me snimali i morala sam pričati pred kamerama, tako da mi je taj dio bio najlakši upravo zbog modelinga".
Nakon svega što ste prošli, imate li poruku za sve mlade ljude?
"Poslala bih poruku kako je sama činjenica da netko prođe toliko ružnih i teških stvari, a na kraju izađe s najljepšim iskustvom, dovoljan razlog da se svatko prijavi. Ovim putem bih pozvala sve 18-godišnjake da se prijave kako bi vidjeli kako će se postaviti i snaći u raznim situacijama, jer će ih to naučiti samostalnosti koja će im itekako trebati u životu".