Laktaši – Mjesto koje nije samo Milorad Dodik

Kad se kaže Laktaši, gotovo svaki stanovnik naše zemlje iste će sekunde pomisliti na Milorada Dodika, a da se napravi anketa s pitanjem „Što znate o Laktašima?“, većina pitanih bi zašutjela ili, u boljem slučaju, počela zamuckivati kao u vakat ja na pitanje o linearlnoj algebri. Štoviše, mnogi su uvjereni da na tom području nema baš ničega zanimljivog, što je daleko, daleko od istine, a ne sumnjam da bi bilo i onih koji su uvjereni da povijest ovog kraja počinje s Dodikovim političkim usponom.

Po dokaze ne treba ići nikud iz grada, mada se itekako ima kuda. Dovoljno je, naime, parkirati auto ispred hotela „San“, poznate banje, i već smo tu: brdašce uz parking, s klupama poredanim između stoljetnih stabala, arheolozi su nazvali upravo tako – Brdašce. E, tu, na Brdašcu, nalazilo se, kao i na Pećinama u obližnjim Klašnicama, jedno od najznačajnijih paleolitskih nalazišta u našoj zemlji.

Dobro, da, paleolit je nama laicima malkice nejasan, ali ko voli nešto konkretnije od kamenih sjekirica i nožića, treba se samo vratiti na glavnu gradsku prometnicu, tu je, svega stotinjak metara je do nje, i pješke produžiti na drugu stranu. Za par minuta ugledat će ostatke rimskih termi – ogromne, ograđene, konzervirane, valjda i nabolje očuvane od svih u BiH, jer se, kad se pogleda malo pozornije, točno može vidjeti kuda je voda dolazila, kružila, otjecala, te šta koja od prostorija predstavlja. Okolo popločano, nigdje ni najmanjeg papirića, jednom riječju – besprijekorno.

Kome ipak nije jasno, tu, odmah do termi, nalaze se prostorije Turističke zajednice Laktaši. Rijetko gdje sam naišao na općinski turistički ured da uopće radi – uglavnom je tu samo tabla, a u uredu nema nikoga. U ovom nalazim dvoje mladih ljudi, Dušicu Skenderija i Dragana Marića. Ne samo da znaju sve o termama nego imaju i odgovore na sva pitanja koja ih zasipam. Banuo sam nenajavljeno, ali svejedno – Dušica i Dragan naprosto nisu uredski „pacovi“, vidi se da su često na terenu. Spremni su, ako treba, i ovaj put na teren, ali im se zahvaljujem – dovoljna će mi biti i odlično urađena turistička karta općine; stoji na pultu i besplatna je. Tako se to radi.

Rimske terme

Od opčinjenosti njihovom ljubaznošću i termama, zaboravljam pitati šta ima na Jelića brdu, a nema smisla da ih opet gnjavim Na tabli stoji „Park šuma“. Pokušavam cestom s desne strane brda, ali ona završava ispred privatnih kuća. S lijeve strane je podaleko, ali ne odustajem. Na kraju put završava kod gradskih vodospremnika. Dalje se ne može, a gospođa koja živi tu sumnjičava je: ko sam, šta sam, zašto sam tu… Elem, na kraju, kad vidi da bih ja samo do Jelića brda, ništa više, širi ruke: Nema ti ništa na tom Jelića brdu, šuma k'o šuma! Hajde dobro, ako nema, nema. Vraćam se nazad koristeći to što sam se popeo visoko kako bih napravio jednu panoramsku i nekoliko fotografija autoceste koja se odjednom ukazuje upravo ispod brda.

Kratku šetnju gradom nastavljam na glavnoj cesti, kod javne česme podignute 1932., a obnovljene 2012. godine. Svraćam i do partizanskog spomenika u parku; razmjerno uredan u odnosu na mnoge slične, ali se vidi da tu rijetko ko svraća. Sljedeća na redu je pravoslavna crkva Pokrova Presvete Bogorodice. U centru je, gotovo nova, završena prije devet godina. I ogromna, a na pročelju, uz Mariju, u jednom redu sveti Sava, sveti Simeon i sveti Platon, ispod njih braća im po svetosti Georgije, Dimitrije i Prokopije. Unutra jedan od moćnijih ikonostasa koje sam ikad vidio. Ima se, može se. Nedaleko od crkve spomenik poginulim borcima VRS s imenima. Nikako mi ne ide u glavu, vidjeh to i u Trebinju, što su posebno izdvojeni borci koji su poginuli „nesrećnim slučajem“, jer ispada da su oni drugi, a imena na ploči je mnogo, valjda poginuli „sretnim slučajem“.

Unutrašnjost crkve Pokrova Presvete Bogorodice

Šetnju završavam kod hotela „San“. Jesen je i vanjski bazeni su prazni, kao i obližnja dječja igraonica. Ispod Brdašca, onog s početka putopisa, gdje je 1893. godine pronađena bakrena sjekira-čekić iz razdoblja srednjeg eneolita, poneki šetač, a okolo nepregledni parkovi. Grjehota bi bila ne spomenuti da je sve uredno i čisto.

Sljedeća „postaja“ su Mahovljani. Selo se od glavne ceste penje sve do obližnjih brda, a gdjegdje prelazi i na drugu stranu. Ja ću na brdo, ono najistaknutije, vidikovac za slikovni rječnik, koje se vidi i sa desetak kilometara, a na njemu crkva. Ne obična, ne jedna od brojnih, nego talijanska crkva. Tako je zovu u ovom kraju, mada u nju, naravno, mogu doći i dolaze svi katolici iz okolnih sela. Sagradili su je, naime, doseljenici iz Italije 1883. godine i posvetili je svom sunarodnjaku, svetom Franji Asiškom. U dvorištu, pomalo neočekivano, stablo smokve, a na suprotnoj strani jednostavan spomenik s imenima i godinama rođenja 60 doseljenika. Pitam se jesu li njihovi potomci, a ima ih još uvijek po okolnim brdima i pristrancima, ljuti na njih: iz Italije, danas napredne zapadne zemlje, doći u Bosnu?!

Ispred crkve radnici, prave stepenice u, opet neočekivano, nepregledni vinograd, toliki da u Bosni vjerojatno nema većeg. Čovjek bi tako nešto očekivao u Hercegovini, nikako u Laktašima, odnosno u Mahovljanima, ali eto ga, tu je, ne vidi mu se ni početka ni kraja. Otud i gomila od tisuća vinskih boca u prikrajku pored crkve. Kasnije ću doznati da svake godine upomoć dođu volonteri iz Italije: uzmu godišnji odmor i provedu ga radeći u vinogradu. Aferim!

Spomenik talijanskim doseljenicima u Mahovljanima

Crkvu otključava, gle sad, Herman Drozdek, potomak doseljenika iz Poljske, inače, žitelj Nove Topole. Srdačan je i susretljiv, zna odgovore na sva pitanja, kao da je turistički vodič, a ne predradnik u maloj građevinskoj ekipi. Crkva još nije obnovljena, a pretrpjela je poprilične štete tijekom ratnih i poratnih godina. Na praznim bijelim zidovima tek plohe otpalog maltera i jednostavne slike križnog puta. U jednoj niši spomen-ploča koja podsjeća na godinu doseljenja, ime sela napisano krivo, kao Mahovluani. 1883 al 20 settembre. U kutu zvono, prvo koje je nabavljeno kad je crkva sagrađena. U produžetku groblje s uredno raspoređenim spomenicima i stazom po sredini.

Ispred crkve se, na koju stotinu metara udaljenom proplanku, vide i podrumi Banjalučke biskupije. Između crkve i podruma opet je sav prostor popunjen trsovima. Grožđe, crno, kao da je sad izašlo iz tv-reklama. „Podrumi“ su nekoliko većih gospodarskih zgrada. Bit će da se tu pravi vino, misno i nemisno. Valjda ga jednom i probam, mora biti da je odlično.

Iz Mahovljana ću na glavnu cestu pa u Maglajane. I u Maglajanima bih u crkvu, a usput fotografiram velebnu zgradu „Glasa Srpske“ i, u pozadini zgrade, jedinu džamiju na laktaškom području. Crkvu je lako naći, blizu je glavne ceste, ali je zaključana. Crkva k'o crkva, tri zvonika, ništa posebno, iza nje groblje, a unutra sam želio jer sam htio vidjeti najljepši luster u BiH, barem tako kažu svi u ovom dijelu Bosne. Crkvi ga je poklonila Slavica, bivša supruga Bernija Ecclestonea, jednog od šefova Formule 1, rođena upravo u Maglajanima. Zna se da joj je Bernie nakon razvoda isplatio milijardu funti, zna se da je to bio najskuplji razvod svih vremena na vascijelom svijetu, a dio novca Slavica je dala za luster, izrađen u Rusiji, kažu prelijep i s pozlatom od A do Ž. Eto, ja pred crkvom, a luster ne vidjeh! Baksuz!

Znam da se koji kilometar dalje, u Aleksandrovcu, nalazi samostan Marijanovac, star više od stoljeća, gdje je prvobitno, prije nego je preseljen u Delibašino Selo, nalazio pogon za proizvodnju znamenitog sira trapista, ali mi se ipak valja malo odmoriti od crkvi, pa se opet penjem na brdo, u selo Slatina. Uski put ide sve dalje od glavnog i mislim se ko zna gdje li ću izaći, a onda, kad se popnem na brdo, iznenađenje: nije Slatina nikakvo seoce nego prava mala čaršija. U centru opet crkva, a preko puta gerontološki centar i još neke povelike zgrade. Valjda je tu i ta banja koja se veže za Slatinu, ali ja nisam došao ni zbog čega od navedenog već kako bih vidio kamenu kuglu, i to – mašala – najveću u Bosni i Hercegovini. Oznake, međutim, nigdje nema, a od prolaznika saznajem gdje treba ići: do groblja pa niz šumu. Groblje nalazim, ali ni oznake, ni puta ka kugli. Novo raspitivanje donosi preciznije podatke: da, kugla je dolje, ali je tablu neko skinuo, a šumski puteljak je zarastao. Jest kugla velika, ali naći će usred šume, hm, neće ići… Kugle su inače nađene i u Trnu te Rajčevcu, selima koja se također nalaze na području općine Laktaši, ali je slatinska najveća.

Crkva brvnara u Malom Blaškom

Dobro, šta ću, nema mi druge nego opet do jedne crkve. Ovaj put je to jedna od krajiških crkvi brvnara, a nalazi se u Malom Blaškom. E, vezano za nju, to je prava milina: četiri skretanja od glavne ceste i na sva četiri tabla sa ilustracijom crkve i strelicom. Kao da sam u nekoj drugoj državi, prosto se ne mogu načuditi! A kad se dođe u selo, to jest na groblje u zaseoku Osoje, jer su kuće valjda sakrivene po okolnim šumarcima ili su odavno sišle u Veliko Blaško, ima se šta i vidjeti. Čak i da nema crkve, sam proplanak, okružen krošnjastim hrastovima i bukvama, izazivao bi divljenje.

Krov crkve sličan kao onom koji nedavno vidjeh na crkvi u Palačkovcima kod Prnjavora, od hrastovih daščica kuhanih u ulju. Vide se tri sloja, a ima ih i više. Na sljemenu izdubljeno brvno s križevima na oba kraja. Ovaj put se može i unutra, jer sam imao sreću da su tog dana radnici odsijecali grane s velikih hrastova razasutih po groblju, a s njima je i Boro Mušić, čovjek koji se o crkvi i groblju brine već petnaestak godina. Odmah otključava crkvu i vraća se na posao: zajedno s drugima debelim užetom usmjeravati grane koje visoko u krošnji hrasta siječe čovjek s motorkom u rukama.

Ulaz nizak, kojih metar i pol, na vratima ploča s natpisom o osveštanju crkvice, a unutra, malo je reći, bajkovito. Zidovi od golih greda, tu i tamo se između greda vidi vani, a prozori cijeli od drveta: drvena daščica klizne drvenim utorom i sve je zatvoreno, makne se nazad, prozor je otvoren. Dosad nisam ni znao ni čuo da ima i prozora koji nisu od stakla nego „od zraka“. I ikonostas od prostih greda, a najvrjednija ikona, sveti Georgije na konju koji galopira kao da se aždaja izmakla ispod svečevog koplja i krenula u protunapad, stara je nekoliko stoljeća. Crkva ima i malecki kor, do kojeg se može uz drvene stepenice, ali bi pri penjanju – toliko je tijesno – dobro bilo imati šljem. Isto je i na koru, velikom svega pet-šest četvornih metara; jasno je da više služi kao simboličan ukras nego što ima osnovnu funkciju.

Crkva je posvećena Rođenju Bogorodičinom i niko ne zna kad je sagrađena. Zna se samo ono što priča narodna predaja: pošto je u doba Osmanlija bilo zabranjeno praviti crkve, ljudi bi tajno pripremili materijal, evo ovakve grede kao u Malom Blaškom, preko noći ih dovukli iz šume i složili crkvu, a onda se kleli mrskom Turčinu da je crkva iskoristila mrak i samo doletjela na groblje.

Podalje od crkve spomenik poginulim borcima VRS, na drugoj strani drveni zvonik s kamenim temeljem, a iza crkve ograđen jedan stari grob. U ogradi nadgrobna ploča nekog Ranka Varnice, umrlog prije 15 godina, bit će nekog zaslužnog mještanina, čim je dobio tako elitno mjesto. Na groblju se nalazi i nekoliko stećaka bez natpisa i ukrasa.

Iz Malog Blaškog odlazim nakon što malo, koju minutu, pomognem Bori i radnicima da ukrote jednu poveliku granu; zaglavila se motorka, još jedan koji će tegliti uže nije od viška.

Za kraj još jedna crkva, opet posebna, ukrajinska grkokatolička, u selu Devetina. Nju već nije lako naći: oznaka samo na glavnoj cesti, u Hrvaćanima, a križanja puno. Pomaže, kad sam već počeo gubiti nadu da ću je naći, čovjek s kombijem: Samo za mnom! Kad smo već u Devetini, ne staje nego samo pokazuje rukom: To je to!

Hvala mu gdje čuo i ne čuo, jer doći u ovaj kraj, a ne vidjeti Devetinu zaista bi bio potpuni promašaj. Ambijent je sličan onom u Malom Blaškom, samo još mističniji: proplanak, crkva u suncu, rijetka visoka hrastova stabla i osam povelikih kamenova oko hrastova. Deveti je u šumi, i po tih devet kamenova mjesto je i dobilo ime. Sve zajedno: čisti apaurin, samo bez nuspojava. Radi se o najznačajnijem hodočastilištu grkokatolika u našoj zemlji, a u Devetinu dolaze i drugi vjernici, i iz BiH i iz inozemstva, čak i sa drugih kontinenata. Vidljivo je to i na tabli s popisom donatora za obnovu crkve: nema odakle ih nema, od obližnjih sela do SAD-a. Podalje od kamenova, uz križanje makadamskih putova, jednostavan spomenik na kojem stoji samo 1928., bit će godina kad je postavljen.

Deveti kamen je u šumi

U Devetini i okolnim zaseocima još uvijek živi oko 90 ukrajinskih obitelji. Prvobitna crkva, napravljena 1902. godine, bila je poljsko-ukrajinska. S obzirom na to da su Poljaci rimokatolici, a Ukrajinci grkokatolici, crkvom su se služili naizmjenice, ali je vremenom došlo do sporova pa su se Poljaci raspršili na druge strane, u druga sela, a Ukrajinci 1937. godine podigli današnju crkvu.

E sad, kamenje… Iako je župni dvor iza crkve, a tu sam sat-dva, niko ne izlazi pa mi nema ko pojasniti neke stvari. Recimo, zašto je deveti kamen u šumi ili ima li istine u tome da se tu nalazilo pretpovijesno svetište, staro više od tri tisućljeća? Znam tek ponešto o iscjeljujućem djelovanju kamenja, mnogi tu dođe ne samo na dan nego razapnu šatore pa ostanu, a svjedočanstva ljudi s imenom i prezimenom brojna su: mir, opuštenost i spokojstvo su najmanje što se može doživjeti, a mnogi, kažu, osjete i strujanje kroz tijelo ili im prolaze trnci. Energetsko polje, čudo ili nešto treće? Znam i da su neki lomili komade kamena i nosili kući, ali predaja kaže da tada nestane svega posebnog, čuda se dešavaju samo ovdje u Devetini.

Gledam oko sebe: dan lijep, još je toplo, vreća za spavanje je u prtljažniku… Jest da sam mislio dalje, al' odoh ja fino u šumu, naći logu, pa se vratiti po vreću. Možda se ujutro probudim sasvim nov, izliječen. Ako ni od čega, onda barem od samog sebe…