Žene su se kroz povijest Hercegovine često morale boriti s predrasudama, društvenim ograničenjima i očekivanjima koja su ih pokušavala zadržati u tišini i sjeni. Unatoč tomu, njihova uloga bila je sve samo ne mala. U vremenima kada je društvo ženama rijetko davalo priliku zauzeti istaknuto mjesto, one su pronalazile načine ostaviti dubok i trajan trag.
Hercegovke su bile majke, čuvarice tradicije, kraljice, umjetnice, znanstvenice i sportašice. Prije svega bile su žene iznimne snage i hrabrosti, koje su se usudile ići dalje od onoga što im je društvo namijenilo.
Njihovo naslijeđe i danas nadahnjuje nove naraštaje i podsjeća kako su hrabrost, snaga i odlučnost oduvijek bile dio ženskog identiteta.
Izdvojili smo neke od najmoćnijih žena koje su ostavile svoj trag u povijesti Hercegovine. Bez obzira gdje danas susrećemo njihovo naslijeđe, svaka je od njih u njega utkala svoj rad, ponos i snagu.
Diva Grabovčeva jedna je od najpoznatijih i najštovanijih žena u hercegovačkoj povijesnoj i usmenoj tradiciji. Priča o Divi Grabovčevoj stoljećima se prenosila usmenom predajom, s koljena na koljeno, sve dok ju nije zapisao hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka u knjizi "Djevojački grob".
Prema predaji, Diva je živjela u 17. stoljeću na području Rame. Bila je djevojka iznimne ljepote i čestitosti.
Jednom prilikom, dok je čuvala stado s ostalim pastirima na planini Raduši, vidio ju je Tahir-beg s Kupresa. Očaran Divom, počeo je tražiti prilike dolaziti u Ramu samo kako bi je ponovno vidio. Njegova naklonost ubrzo je prerasla u prosidbu.
Diva, koja je prema predaji bila duboko pobožna i odana svojoj katoličkoj vjeri, odbila je ponudu jer nije željela brak s Turčinom. U toj odluci podržali su je roditelji, koji su je poslali čuvati stado na Vran planini, daleko od očiju Tahir-bega.
Tahir-beg nije odustajao. Poslao je ljude tražiti Divu. Kada ju je pronašao, pokušao ju je silovati, ali se Diva opirala. U naletu bijesa usmrtio ju je nožem. Prema predaji, Divu je ubrzo osvetio Arslanaga, prijatelj Divine obitelji.
Ćiro Truhelka početkom 20. stoljeća došao je u Ramu na poziv ramskih franjevaca te se s fra Lukom uputio na Vran planinu. Odredište im je bila Kedžara i grob u kojem, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve.
Grob je otkopan, a Truhelka je utvrdio kako u njemu leže kosti mlade djevojke od 16 ili 17 godina.
Truhelkin zapis nije potkrijepljen čvrstim znanstvenim dokazima osim samog iskapanja, pa se smatra pokušajem njegove interpretacije događaja koji su se u narodnoj predaji prenosili stoljećima.
Diva je pokopana na Kedžari, na mjestu gdje je izgubila život. Vremenom je njezin grob postao zavjetno mjesto, osobito među mladim djevojkama iz Rame koje su ondje dolazile moliti.
Danas se na tom mjestu nalazi veliki kameni stećak, a svake godine, prve nedjelje nakon blagdana svetih Petra i Pavla, ondje se služi sveta misa. Divi Grabovčevoj na Kedžaru hodočaste brojni vjernici iz Hercegovine, Bosne i Hrvatske.
Bez obzira promatramo li je kao povijesnu osobu ili junakinju legende, Diva Grabovčeva danas je simbol časti, vjere i snage hercegovačke žene.
-webp.webp&w=1920&q=75)
Katarina Kosača Kotromanić rođena je 1424. godine u Blagaju kod Mostara, u obitelji humskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Prvih dvadesetak godina života provela je uglavnom u rodnom Blagaju, a 1446. godine udala se za prijestolonasljednika bosanskog kraljevstva Stjepana Tomaša Kotromanića te je najveći dio života provela na kraljevskom dvoru na Bobovcu.
Vjersku pouku primila je od franjevaca, koji su joj kasnije bili i dvorski kapelani. Zajedno sa suprugom promicala je katoličku vjeru. Povijesni izvori navode kako je Katarina dala izgraditi više crkava u Bosni, među kojima se posebno ističu crkva Presvetog Trojstva u Vrilima kod Kupresa, crkva sv. Katarine u Jajcu, crkva sv. Tome u Vranduku, kao i velika crkva započeta u Bobovcu 1461. godine. Sama je vezla misnice i šila liturgijsko ruho, a posebnu je skrb vodila o ženama u svom kraljevstvu te je bila poznata po iznimnoj pobožnosti.
U braku je rodila sina Šimuna i kćer Katarinu, a u pojedinim zapisima spominje se i još jedno dijete, o čijoj sudbini nema pouzdanih podataka. Budući da je to njezinu suprugu bio drugi brak, Katarina je imala i posinka Stjepana Tomaševića, koji je kasnije postao bosanski kralj. Prije krunidbe priznao joj je sva prava kraljice majke, kako bi sačuvao dobre odnose s njezinim ocem Stjepanom Vukčićem Kosačom.
Godina 1463. donijela je veliki preokret u njezinu životu, kada su Osmanlije osvojile Bosnu. Kralj Stjepan Tomašević poginuo je, njezina su djeca odvedena u Osmansko Carstvo, a Katarina je uspjela pobjeći u Dubrovnik, gdje je tri godine čekala vijesti o njima.
Prema predaji, kraljica i njezina pratnja izbjegli su osmanlijsku potjeru tako što su konje potkovali naopako kako bi zavarali tragove.
U Dubrovniku je pohranila mač svoga muža uz zavjet da se preda njezinu sinu Sigismundu ako se oslobodi turskog ropstva, kako bi se mogao boriti za oslobođenje svoje zemlje. Nakon tri godine provedene u Dubrovniku bila je prisiljena otići u Rim.
U Rimu je uživala veliko poštovanje. U jubilarnoj godini 1475. zabilježeno je njezino sudjelovanje među kraljevskim hodočasnicima, a spominje se i njezina prisutnost u Akvili 1472. godine, prigodom prijenosa relikvija sv. Bernardina Sijenskoga u novu crkvu, za čiju je izgradnju doprinos dao i njezin pokojni suprug Stjepan Tomaš.
Svoju oporuku sastavila je 20. listopada 1478. godine. U njoj je, kao zakonita predstavnica Bosanskog Kraljevstva, papu Siksta IV. i njegove nasljednike imenovala baštinicima kraljevstva, uz molbu da ga predaju njezinu sinu Sigismundu ako se vrati kršćanstvu. Ako se to ne bi dogodilo, kraljevstvo je trebalo pripasti njezinoj kćeri Katarini, pod istim uvjetom. U slučaju da oboje ostanu u islamskoj vjeri, Sveta Stolica trebala je odlučiti o sudbini kraljevstva.
Kraljica Katarina Kosača Kotromanić umrla je 25. listopada 1478. godine u Rimu, gdje je i pokopana u crkvi Santa Maria in Aracoeli, na počasnom mjestu.
U narodu je ostala zapamćena kao simbol vjere, majčinske patnje i odanosti. U Kraljevoj Sutjesci žene se i danas pokrivaju crnim rupcima u znak žalosti za kraljicom Katarinom, a prema predaji upravo je ona tamošnje žene naučila veziti takve rupce.
Zlata Aničić bila je istaknuta agronomkinja i znanstvenica iz Mostara koja je svojim radom pridonijela razvoju agronomije i vinogradarstva u Hercegovini i regiji. Diplomirala je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1947. godine te započela bogatu i raznoliku profesionalnu karijeru u području poljoprivrede i obrazovanja.
Prve radne godine provela je u Poljoprivrednom zavodu u Mostaru od 1948. do 1949. godine. Potom je, nakon kritike izgradnje hidroelektrane Jablanica, od 1949. do 1954. predavala u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Čapljini. Stručno iskustvo nastavila je stjecati u Rajonskoj sekciji za uređenje bujica i zaštitu tla u Konjicu, gdje je radila od 1954. do 1960. godine.
Od 1960. do 1973. bila je profesorica vinogradarstva na Višoj poljoprivrednoj školi u Mostaru, gdje je dala značajan doprinos obrazovanju novih generacija stručnjaka.
Svoju je karijeru zaokružila radom u Istraživačko-razvojnom centru HEPOK-a Mostar, u kojem je djelovala od 1973. do 1978. godine.
Objavila je više od 50 znanstvenih i stručnih radova te stručnu literaturu, uključujući i skriptu Podizanje plantažnih vinograda, objavljenu u Mostaru 1964. godine.
Unatoč sustavnom zapostavljanju njezina rada zbog kritika projekata tadašnje vlasti, koji su iznimno negativno utjecali na klimu i poljoprivredu u sjevernoj Hercegovini, kroz predavanja, istraživanja i stručne publikacije ostavila je snažan trag u poljoprivrednom obrazovanju i praksi u Hercegovini, osobito u vinogradarstvu i zaštiti tla.
Sanja Bajgorić rođena je 1969. godine u Mostaru i jedna je od najistaknutijih bosanskohercegovačkih rukometašica te stručnjakinja u području sporta. Svoju igračku karijeru započela je u RK Lokomotiva Mostar, a 1988. godine postala je članica juniorske rukometne reprezentacije Jugoslavije. Kasnije je bila i seniorska reprezentativka Bosne i Hercegovine te je odigrala prvu utakmicu za ratnu rukometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine kao neovisne države.
Njezin rukometni talent bio je prepoznat i izvan granica zemlje, pa je ostvarila uspješnu karijeru u Hrvatskoj i Italiji.
Uz bogatu igračku karijeru, Sanja se posvetila akademskom obrazovanju i stručnom usavršavanju. Studij je započela 1988. godine na Fakultetu za tjelesnu kulturu Univerziteta u Sarajevu, ali ga je morala prekinuti zbog rata 1992. godine. Diplomirala je 2006. godine na Nastavničkom fakultetu Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru te stekla zvanje profesorice sporta. Magistrirala je 2012. godine iz područja kineziologije, a 2016. doktorirala iz područja društvenih znanosti, specijalizirajući se za tjelesni odgoj i sport.
Sanja je potom nastavila razvijati karijeru kao trenerica i predavačica na brojnim edukacijama za trenere.
Predaje prema RINCK konvenciji, međunarodnom sustavu za edukaciju trenera, u organizaciji Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine, pri čemu pokriva predmete "Tehnika rukometa s metodikom obučavanja" i "Taktika rukometa s metodikom obučavanja".
Od 2022. godine članica je stručnog stožera ženske rukometne A reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Bajgorić je završila i poslijedoktorski studij na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu pod mentorstvom prof. dr. Nenada Rogulja, gdje se bavila analizom muškog i ženskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj. Njezino istraživanje obuhvatilo je transformacijske procese i modele u sportu, a o toj je temi objavila i nekoliko stručnih radova.
Trenutačno radi kao profesorica sporta u Karađoz-begovoj medresi i Srednjoj građevinskoj školi u Mostaru, gdje vodi nastavu tjelesnog i zdravstvenog odgoja te sportske sekcije.
Također je vanjska suradnica na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u Mostaru i na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici.
Uz sve navedene uspjehe, Bajgorić je stekla i zvanje EHF Master Coach, najviše svjetsko zvanje za rukometne trenere, čime je dodatno obogatila svoju profesionalnu biografiju.
Svojim sportskim uspjesima, akademskim radom i kontinuiranim doprinosom obrazovanju mladih ostavila je snažan i trajan trag u razvoju rukometa i sporta u regiji te se zasluženo nalazi na popisu najmoćnijih žena Hercegovine.
Amila Bakšić, rođena 1953. godine u Mostaru, istaknuta je sopranistica, pedagoginja i prvakinja Sarajevske opere. Njezin je talent zapažen još u djevojačkim danima, kada je pjevala stare šlagere i gradske pjesme uz oca koji je svirao gitaru. Nakon diplome na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, svoju je opernu karijeru započela 1979. godine ulogom u operi Manon.
Tijekom dugogodišnje karijere ostvarila je zapažene uloge u brojnim opernim produkcijama, od manjih i srednjih do glavnih uloga, pokazujući širok raspon vokalnih mogućnosti i predanost umjetnosti. Njezin talent prepoznat je i izvan granica Bosne i Hercegovine pa je nastupala kao gošća u Sloveniji, Hrvatskoj, Austriji, Češkoj, Italiji, Maroku, Švicarskoj, Francuskoj, Španjolskoj i Turskoj.
Osim opernog repertoara, s velikim uspjehom nastupa i kao koncertna solistica, izvodeći zahtjevne solističke dionice u vokalno-instrumentalnim djelima. Objavila je i samostalni CD s najljepšim arijama poznatih talijanskih skladatelja.
Od 2006. godine obnaša dužnost umjetničke ravnateljice Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Amila Bakšić dobitnica je posebnog priznanja za izniman doprinos razvoju glazbene kulture u Bosni i Hercegovini, koje joj je dodijelilo Federalno ministarstvo obrazovanja, znanosti, kulture i sporta, piše Online Muzej žena Mostara.
Godine 1997. proglašena je najuspješnijom ženom u Bosni i Hercegovini u području kulture, a svojim je radom osvojila i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva.
Svojim radom i ljubavlju prema operi oblikovala je ne samo opernu scenu u Bosni i Hercegovini, nego je dala doprinos i međunarodnoj glazbenoj sceni.
Mubera Hadžimahović-Berka, poznata jednostavno kao Berka, bila je jedna od najuglednijih i najomiljenijih babica u Mostaru. Rođena 1935. godine, Berka je tijekom svoje dugogodišnje karijere porodila na tisuće Mostarki.
Svoj radni vijek započela je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, a radila je sve do ranih devedesetih, kada je otišla u mirovinu.
Na početku karijere u bolnici u Mostaru, Berka je imala priliku raditi s tadašnjim poznatim babicama, poput Nedjeljke Jakšić, Šarlote Papo (poznate kao baba Lalika) i Tonke Slišković. Ovo razdoblje bilo je temelj njezinog stručnog usavršavanja i stjecanja iskustva koje će obilježiti njezinu karijeru. Preminula je 2022. godine, piše Online Muzej žena Mostara.
Budući da je babica Berka bila uz novopečene majke i njihove bebe u najosjetljivijim trenucima života, nije ni čudo što je bila toliko voljena i što je njen predani rad ostaje u kolektivnom sjećanju Mostara.
Kornelija Rakić, jedna od prvih liječnica u Mostaru, rođena je 1879. godine u Rumi. Pripadala je prvoj generaciji liječnika u Austro-Ugarskoj Monarhiji koja je imala priliku školovati se na domaćim sveučilištima.
Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine premještena je u Mostar, gdje je radila više od trideset godina. U početku je obnašala dužnost službenog liječnika, a od 1918. do 1926. godine bila je kotarska referentica za javno zdravstvo.
Osnivanjem Doma zdravlja u Mostaru 1929. godine postala je voditeljica Odjela za žene i rodilišta, na kojem je radila sve do odlaska u mirovinu 1949. godine.
Nakon 1945. godine bila je jedna od potpredsjednica Udruženja Crvenog križa za Bosnu i Hercegovinu.
Preminula je 1952. godine, a pokopana je na mostarskom groblju Bjelušine.
Elbisa Ustamujić (1936.) profesorica je emerita i doktorica društveno-humanističkih znanosti iz područja filologije, istaknuta znanstvenica, pedagoginja i kulturna djelatnica, čiji je rad važan dio akademskog i kulturno-povijesnog identiteta Mostara i Hercegovine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1962. godine, magistrirala na Sveučilištu u Zagrebu 1978., a doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. godine.
Svojim djelovanjem značajno je pridonijela razvoju visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u Mostaru 1998. godine osnovala je Studij za jezike, a 2001. godine Fakultet humanističkih nauka, gdje je obnašala dužnost prve dekanese do 2007. godine. U razdoblju od 2003. do 2005. bila je rektorica tog univerziteta te je postala prva žena na toj funkciji.
Tijekom svoje karijere predavala je teoriju i povijest književnosti na diplomskim, poslijediplomskim i doktorskim studijima, ne samo u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, Tuzla, Bihać), nego i na međunarodnim sveučilištima, uključujući Bukurešt i Granadu.
Autorica je više od 200 znanstvenih i stručnih radova te sedam knjiga. Njezina posvećenost znanstvenom i pedagoškom radu očituje se i kroz mentorstvo velikog broja magistarskih radova te šest doktorskih disertacija.
Kao predsjednica Društva nastavnika jezika i književnosti te predsjedavajuća Saveza slavističkih društava Jugoslavije dala je značajan doprinos razvoju filološke znanosti i kulturnom povezivanju na prostoru bivše Jugoslavije.
Redovita je članica Internacionalne akademije nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini.
Mnoge od njih djelovale su u vremenima koja ženama nisu bila naklonjena, no upravo tada pokazale su iznimnu odlučnost i često bile ispred svog vremena. Svojim radom, znanjem i karakterom otvarale su put generacijama koje dolaze i dokazale da granice postoje samo dok ih netko ne odluči pomaknuti.
Popis žena koje su oblikovale Hercegovinu mnogo je duži od ovoga, a brojne od njih još uvijek čekaju da njihove priče budu ispričane.
