Hercegovina 1875. godine bila na tragu ustava - vođe ustanka zagovornici samostalne Hercegovine!

''Za svu Hercegovinu, u njezinim starim granicama, ustanovljuje se (zemaljska uprava) središnja vlada pod imenom: Privremena (vlada) uprava Hercegovačka“, stoji u prvom članku ''Nacrta zakona za hercegovačke ustaše'', svojevrsnog ustava čiji je autor Baltazar Bogišić, Dubrovčanin, svjetski priznati pravni stručnjak iz druge polovice 19-og stoljeća.

Bogišićev Nacrt zakona pisan 1875. godine po izbijanju Hercegovačkog ustanka, rijedak je dokument koji upućuje da je na početku ustanka bilo i zagovornika samostalne Hercegovine!

Pišući nacrt zakona, odnosno hercegovačkog ustava, kojeg je u autorovoj zaostavštini otkrio Aleksandar Solovjev, Bogišić ne otkriva tko su bili naručitelji. Pošto u tekstu za predsjednika privremene vlade predlaže Trebinjca školovanog u Dubrovniku, Miću Ljubibratića pretpostavka da je on bio jedan od uključenih u projekt.

Da su upliva u projekt, imali i neki Hrvati jasno je iz pisma koje Čitlučan Petar Bajo Božić, skrhan progonima 1877. godine, piše grofu Gyli Andrassyu austrijskom ministru vanjskih poslova moleći ga za pomoć.

Božić piše: ''Moj rad s Ljubibratićem zajedno, početkom ustanka, nije išao u prilog ni Srbiji ni Crnoj Gori ni Austriji ni Rusiji, mi smo radili da se oslobodi Ercegovina u vlastitu korist, o čemu bi Vam mogao mlogo koješta ispričati da ne smatram za izlišno“. (Julije Grabovac „Dalmacija i Hercegovačko-bosanski ustanak 1875.-1878.“, Split 1991. str. 183).

S obzirom da je Božić bio blizak s vođom Hrvata u ustanku vojvodom don Ivanom Musićem, turske vlasti su ih zajedno hapsile, a skupa su jedno vrijeme studirali u Carigradu, za pretpostaviti je da su imali dodirnih točaka u pogledu budućnosti Hercegovine.

Zanimljivo, spomenuti trojac se rastao nakon boja za Ljubuški u ožujku 1876. godine, u kojem su ustanici pod zapovjedništvom Musića i Ljubibratića koji je predvodio strane dobrovoljce, u bitci na području Kašča, nanijeli ozbiljne gubitke osmanskoj vojsci – osam mrtvih, ali je nisu uspjeli potisnuti. Desetak dana poslije boja austrijske vlasti hapse Ljubibratića na području današnje općine Grude, dok se Musić i Božić, s vojskom preko Neretve vraćaju na jugoistok Hercegovine.

Projekt hercegovačkog ustava koji nije doživio praktičnu primjenu, ima devet odjeljaka i ukupno 77 paragrafa. U članku jedan odjeljka Osnovna javna prava Hercegovine, stoji: „Svi Hercegovci koje god vjere, zanata, zvanja, roda bili, ravni su pred zakonom“. Članak četiri glasi: „Sve su vjere koje se ispovijedaju u Hercegovini stavljene pod zaštitu zakona i ujamčuje se zakonom sloboda svakoj od njih“ i slično.

Bez obzira koliko se sjajni pravnik Bogišić član HAZU od njezinog osnivanja 1867. godine, trudio ili koliko su to neki od ustanika željeli, mora se reći da je konstelacija snaga bila takva da je i pomisao o samostalnosti Hercegovine, bio iluzija.

Već sama proklamacija „u starim granicama“ što u sastavu Hercegovine podrazumijeva jugoistočnu Bosnu – Foču i Goražde, jugozapadnu Srbiju sve do Užica, značajan dio teritorija današnje Crne Gore – Nikšić, Herceg Novi…, projekt čini nemogućim.

Moćna Austrija i teritorija željne Srbija i Crna Gora, a da se i ne govori o osmanskom carstvu, nisu ni pomišljale na sličan luksuz. Što više tijekom sklapanja primirja poslije ustanka Luke Vukalovića 1862. godine, Turska je bila raspoložena Hercegovini dati polunezavisnost! Međutim, spriječili su to crnogorski knez Nikola i Austrija (Risto T. Proroković „Sabrana djela“ str. 32. – 34., Nevesinje 2012.) svatko iz svoga interesa, posvađavši ustaničke vođe.

U svakom slučaju Bogišićev čin o kojem se ne zna skoro ništa, bio je to pokušaj vrijedan spomena. Njegovi naručitelji mogli su biti samo rijetki u to vrijeme obrazovani Hercegovci, Musić i Ljubibratić govorili su po četiri svjetska jezika, dok je Božić bio pravnik, diplomirao u Beogradu, nakon Hercegovačkog ustanka radio je u Dubrovniku.