Galileo Galiei: 400 godina sukoba kojem se ne vidi kraj

Otac moderne znanosti Galileo Galilei primio je ravno prije četiri stoljeća službenu zabranu Crkve za naučavanje heliocentričnog sustava, što je u povijesti ostalo zapamćeno kao paradigmatski sukob znanosti i vjere, o kojem i danas postoje potpuno podijeljena mišljenja, piše Hina.

Na današnji dan 1616. godine kardinal Robert Bellarmino osobno je Galileiu predao zahtjev o odricanju stava o heliocentrizmu i prekidu njegovih istraživanja, o kojem su prethodnih dana, na Papin zahtjev o očitovanjem, teolozi zaključili konsenzusom da je apsurdno i heretično.

Što je "slučaj Galilei"

Istaknuti hrvatski znanstvenici i teolozi i danas su podijeljeni oko prirode toga sukoba. Filozof i fizičar s Instituta za filozofiju u Zagrebu Stipe Kutleša i teolog i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Ivica Raguž smatraju da ono što je uglavnom poznato pod "slučajem Galilei" predstavlja iskrivljenu sliku onoga što se stvarno događalo, odnosno da su, u najmanju ruku, i Crkva i Galilei podjednako krivi.

Fizičari Đuro Drobac s Instituta za fiziku i predsjednik Centra za promicanje znanosti, humanizma i kritičkog razmišljanja u Hrvatskoj Slobodan Bosanac ocjenjuju da je Galilei postupio u skladu s onim što bismo danas nazvali znanstvenom etikom, te da mu je učinjena trajna nepravda koja ni do danas nije uklonjena.

Ako "slučaj Galilei" pogledamo izbliza, možemo uočiti kako su zapravo i Galilei i Crkva bili istodobno u pravu i krivu. Naime, Crkva je bila u pravu kad je osudila Galileia, jer je Galilei pokušavao dokazati heliocentrični sustav na potpuno pogrješnim pretpostavkama (plima i oseka mora). Drugim riječima, on uopće nije imao valjane, štoviše, imao je pogrješne dokaze, smatra Raguž.

Drobac, pak, smatra da je Galilei zahvaljujući svojim eksperimentalnim istraživanjima došao do spoznaja koje su se protivile dobro složenom konceptu svijeta koji je podržavala Crkva, i to u dijelu koji govori o genezi svijeta. Biblija, koja se smatrala izvorom doslovnih istina, nije se slagala s tim, kaže Drobac.

Raguž tvrdi da će mnogobrojni znanstvenici, poput Fayerabenda i Duhema, reći da je Katolička crkva zapravo bila na strani razuma, da je bila znanstvenija od samoga Galileia, te da ga je skinula s popisa zabranjenih knjiga u 18. stoljeću, kada su i pronađeni dokazi za heliocentrični sustav. U tom smislu je Galilei, koliko god se to nekima ne sviđalo, bio u krivu, kaže Raguž.
Kako tumačiti činjenicu da Kopernikovo djelo o heliocentričnom sustavu nije zabranjeno 1543. nego tek 1616.? Ono je zabranjeno javno naučavati, ali ne i u znanstvenim istraživanjima, pa neki tadašnji astronomi, npr. Tyco Brahe, nisu prihvatili heliocentrični sustav. Nedvojbeni dokaz za taj sustav ne potječe od Galileija nego tek iz prve polovice 19. stoljeća, kada je uočena paralaksa zvijezda, kaže Kutleša.

Teološko ili znanstveno pitanje

Drobac naglašava da spor ima nekoliko slojeva koji su se igrom povijesti spojili u jedno. Pored teološkog sloja, on ističe Galileijevu osobnu dimenziju, naime da je bio "težak čovjek" i imao neprijatelje. Također, Drobac ističe da se to događalo nakon Tridentskog koncila i borbe protiv reformacije, na kojem je zaključeno da je svaki kršćanin koji želi nametnuti drukčije tumačenje Biblije od katoličkog heretik.

Stvar je dobila konačnu dimenziju 5. ožujka 1616. kad je Kopernikovo djelo "O okretanju nebeskih krugova" dospjelo na indeks zabranjenih knjiga i tada je zabranjeno naučavanje kopernikanske teorije, zaključuje Drobac, koji je više godina posvetio istraživanju Galileijeva slučaja.

Kutleša smatra da je sukob postojao prvenstveno zbog tumačenja Biblije, a to je teološki a ne astronomski problem. Često se, opet krivo, kaže da je prihvaćanje heliocentričnog sustava za Katoličku crkvu bilo tada opasno jer bi poljuljalo katolički (vjero)nauk, kaže Kutleša.
Drobac, međutim, smatra da je teška zabluda bila što je dato teolozima da ocjenjuju fizikalna otkrića. Drugo, problem je kako je to Crkva učinila. Oni su mogli Galileu reći: nama to što proučavaš nije bitno i možeš to raditi, ili nama je bitno, evo ti sredstva pa to istraži. Ne, oni njemu nisu rekli ni jedno ni drugo, nego, da krajnje pojednostavim, rekli su mu: "Kuš!". A nikada ne smiješ nekome zabraniti da misli. Možeš njegovo stavove iznijeti na javnu prosudbu, a ne ih zabranjivati, kaže Drobac.

Kutleša smatra da oko Galileia ima krivotvorina: da je mučen u tamnici, da je dokazao heliocentrični sustav, da je bio žrtva znanosti, da je rekao Eppur si muove (Ipak se kreće). Otkud te krivotvorine? Tezu o tamnici i mučenju iznio je početkom 18. stoljeća Voltaire, a ona je kod mnogih do danas ostala neupitna "istina", kaže.

Raguž napominje da je za sekularne Europljane taj slučaj dokaz primitivizma Katoličke crkve, dokaz da je religija protiv znanosti i da zato ne smije imati mjesta u društvu, ili čak u bilo kakvom javnom diskursu. Štoviše, neki bi na temelju "slučaja Galillei" zabranili znanstvenicima i javnim osobama da uopće budu vjernici, kaže Raguž.

Također je krivo uvjerenje da je već Kopernik (1473-1543), a poslije i Galilei (1564-1642), dokazao heliocentrični sustav. Da je Galiei dokazao heliocentrični sustav, Katolička crkva bi ga tada prihvatila kao znanstvenu činjenicu, tvrdi Kutleša.

Galilea su natjerali u teološku raspravu, a to što on nije imao dokaz za heliocentrični sustav ne znači da je bio u krivu, kaže Drobac i dodaje da su njegova istraživanja bitno dovela u pitanje sustav koji je podržavala Crkva.

S druge je strane Crkva bila u krivu, ako je nepotrebno ulazila u znanstvene rasprave, htjela je biti na pogrješan način "učiteljica znanosti" te je stavljala knjige na popis zabranjenih knjiga, stvarala nepotreban dojam da je protiv znanosti, da je ugrožena heliocentričnim sustavom, što nema veze sa stvarnošću. Nepotrebno i pogrješno je također dovodila znanstvenika pred inkvizicijski sud, osuđivala na zabranu i pritvor. To kasnije Crkva više nije činila i ne smije nikad više činiti, zaključuje Raguž.

Sukob vjere i znanosti

Ta epizoda u povijesti znanosti do dana današnjega ima iskrivljenu sliku. Taj je primjer postao paradigmatski dokaz da su znanost i Crkva (prvenstveno Katolička), ali i religija i vjera općenito, u sukobu sa znanošću. Srž tog sukoba u vezi je s astronomskim tumačenjem sustava svijeta tj. s uvjerenjem koji je sustav svijeta ispravan: geocentrični ili heliocentrični sustav. Posve je krivo tumačiti to na taj način, smatra Kutleša.

Što možemo naučiti iz ove kontroverzije, pita Raguž. Rekao bih da nas ona podučava svijesti o ograničenjima i znanosti i Crkve. Crkva nikad nije i neće biti protiv znanosti, ali će biti protiv one znanosti koja svoje hipoteze postavlja kao apsolutne dokaze. Ili, još gore, ona će uvijek biti protiv znanosti koja ide protiv čovjeka kao takvoga. Stoga će Crkva uvijek posvješćivati granice i opasnosti svake znanosti.

Ali i znanost podučava Crkvu njezinim granicama, da znanost ima i treba imati svoju autonomiju, svoju metodu istraživanja. Crkva treba poštivati tu autonomiju pa čak i onda kada se znanstveni dokazi u određenom trenutku protive nauku Crkve. U tom smislu danas je potreban novi, uzajamni "dijalog o granicama", što može svakako biti na korist Crkvi i znanosti, kaže dekan Đakovačke teologije.

Po Kutleši, "slučaj Galilei" danas služi kao ideološka floskula da bi se dokazao povijesni i sadašnji sukob između znanosti i vjere. Da sukoba između znanosti i vjere u biti nema svjedoče mnogi vrhunski znanstvenici vjernici od Kopernika do danas, jer ih njihova vjera ni u čemu nije spriječila da ostvare najveća znanstvena dostignuća. Protivnici ove teze kažu da oni nisu bili dovoljno svjesni i da su bili neupućeni. Insceniranje sukoba između znanosti i vjere nije samo stvar prošlosti nego je danas ta rasprava žustrija nego što je ikada bila, ocjenjuje Kutleša.

Znanost i vjera nemaju problema, one se bave različitim stvarima. Vjera je subjektivan način na koji čovjek nastoji doći do vlastitog mira. Veliki fizičar Faraday bio je vjernik, ali nije vjeru koristio u znanosti. Čovjek može biti motiviran vjerskim razlozima da znanstveno dokaže neke stvari, recimo, moj kolega s Ruđera nastoji provjeriti je li u povijesti razvoja DNK vidljiv neki skok koji bi bio rezultat Božjeg djela. No, ključne su znanstvene metode kojima je to moguće, kaže Bosanac.

I Drobac smatra da znanost nema nikakvih problema s vjerom niti se širi na račun vjere. Znanost se širi na račun neznanja. Ako se tamo nalazi vjera, onda to nije problem znanosti nego problem vjere same. No, tada taj problem vjera treba riješiti unutar sebe, a ne priječiti znanosti da ulazi u područje neznanja, pa da se tako očuva vjera.

Ovdje je slučaj Galileo prava paradigma tog procesa, kaže Drobac podsjećajući na svoj tekst iz 2008., kad je komentirao pobunu protiv govora pape Benedikta XVI. da održi predavanje na otvorenju akademske godine na Sveučilištu La Sapienza u Rimu.

Galilei kao borac za slobodu misli

Za Dropca, Galieo je ustanovio metodu koja eksperimentalno dokazuje i provjerava fizikalnu pojavu, što je golem iskorak u ljudskoj civilizaciji. Galileo je svjetlo u mraku, kaže. Drugo, on je bio borac za slobodu misli. Osuđen je kao heretik i nikada nije rehabilitiran. Oni koji to previđaju imaju neprigušenu potrebu da Galilei ispadne kriv, a on to nije, zaključuje Drobac.

Slobodan Bosanac također ističe Galileieve zasluge i kaže da i danas cijela znanost počiva na metodi koja je provjerljiva. Bosanac upozorava na dvije vrste problema s kojima se danas suočava znanost. Prva, fizikalna istraživanja danas su došla do granice. Istražuju se tako male i tako velike stvari koji su izvan mogućnosti ljudskog poimanja. Stoga postoji mogućnost da se doista kaže da znanost više ne može ništa reći i da se okrene nekom "nadznanstvenom" rješenju.

Drugo, kombinacije demokratizacije i interneta omogućuje veliku proliferaciju informacija koje su protivne znanosti. Protive se cijepljenju, a ono je iskrčilo mnoge opasne bolesti, zagovaraju homeopatiju, zapravo, vodu s malo nekih dodataka, a mediji su puni vidovnjaka, kaže Bosanac i napominje: "Te svoje tvrdnje trebaju znanstveno dokazati i izložiti ih provjeri koju je ustanovio Galilei".