FOTO Posjetili smo mjesto u kojem se i kafić 'ključa' kad je vrijeme za misu

Deset je sati, crkvena zvona pozivaju. Blagdan je Svetog Josipa, ali i drugim radnima danima, kakav je i danas, scenarij je jednak. U 'malom mistu' sve staje. Ostavlja se posao, školarci napuštaju svoje klupe, pa čak i jedina kavana zaključa svoja vrata. Vrijeme je za svetu misu.

''Gdje to ima? Vjerujem da je ovo jedino mjesto na kojem se i kafić zaključa, prestaje s radom i ne možete popiti kavu kada je vrijeme za misu'', govori nam s osmijehom don Ivan Bijakšić, koji već četvrtu godinu brine za župljane Ravnog i Trebinja, područja koje ima 35 crkvica, što svakako govori o kraju bogate povijesti i jake vjere ovog naroda.

Nema socijalno ugrožene osobe

Dumu smo 'ulovili' ispred Župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, inače najstarije posvećene crkve u BiH. Pitamo ga kakvi su Ravnjani ljudi i koliko se, nakon Mostara, obiknuo na ovu tišinu.

''Ovdje žive jako dobri, pobožni, i čvrsti ljudi. Nema nas mnogo, ali ono što resi cijeli ovaj narod i kraj je zajedništvo. Sve se zajedno radi i to je jedini način da opstanemo. Čovjek se treba divit i ovom narodu koji je bio prije, ovim zdanjima od kuća, kamena. Ovaj kamen priča, on govori sve. To je ljepota. A ja kao župnik sam Bogu zahvalan, a i biskupu koji me je ovdje poslao, jer ne bi nigdje mogao doživjeti nešto ovako. Toliko poštovanje i ljubav svojih vjernika, iskreno od srca'', govori.

Naroda nema mnogo, ali to mu nije bitno. Važna je kvaliteta življenja vjere. Potvrda tomu jeste i to da u obje župe nema niti jedan slučaj kojemu je potrebno pomoći, nema osobe koja je socijalno ugrožena. Za sve se, govori, pobrinula i župa i općina.

Jedno vjenčanje, pet krštenja

U prošloj godini imali su jedan obred vjenčanja, pet krštenja, a 'hvali' se i s 11 krizmanika.

''I ovu nas godinu čeka jedno vjenčanje. Pomalo se život budi. Željeli bismo brže, ali ipak možda to je Božja volja, treba biti strpljiv u svemu'', priča u vjeri da će upravo zajedništvo kojeg žive privući i mnoge druge.

Provodi nas kroz crkvu, posvećenu 1578. godine, slaganu kamenom, starinskim, prvotnim stilom gradnje, koja je zadržala izvorni oblik. Izgrađena je na temeljima starije srednjovjekovne crkve, što je zapisano na ploči na zidu pisanoj hrvatskom ćirilicom na kojoj se spominju njezini graditelji. Nešto kasnije dodane su sakristija i kor. Temelja nema, i biblijski gledano, napravljena je baš na stijeni, na najtvrđem dijelu terena u župi Ravno.

Granata nije zaobišla nijednu kuću

Na ulazu u Župnu kuću zatiče nas električni romobili, a dumo u šali govori, da mu je ovo prijevozno sredstvo najisplativija stvar koju je nabavio od kada je tu. Dok žuri na razgovor s arhitektom, s kojim će kako kaže planirati kako crkvu dodatno postarati, pokazuje nam njezine fotografije nakon Domovinskog rata, u kojem granate, uz crkve, nisu zaobišle niti jednu kuću.

''Nitko nije mogao ući u svoju kuću. Sustavno je sve granatirano, točno se znalo kako je sve išlo po redu'', objašnjava pokazujući nam zapise razrušene crkve, za čiju je kasniju obnovu, kao i mnogih drugih crkvi s ovog područja, ponajviše zaslužan don Pero Pavlović, koji je u ovu župu uložio sebe.

Ravanjske su crkve posebna priča. Na brdašcu Oblat, pokazuje nam dumo, dugo se u gaju od pogleda skrivala crkva svetog Dimitija i Evarista pape, poznata i kao Mitra i Mitrovica. Njezina ljepota u jednostavnosti zasjala je nakon obnove zavjetnog križa i postavljenog Križnog puta. Postoje još tri takve bogomolje iz istog vremena na ovom prostoru. To su još crkve Sv. Nikole u Ravnom i Sv. Roka na Trebinji. To su zaštićeni spomenici kulture.

Uz ove treba spomenuti i Hram Svete Trojice te Crkvicu Sv. Josipa koja je ozidana bez fuga, takozvanim rimskim vezom. Moguće je da se u Ravnom nalazila i peta crkva, posvećena svetom Mihovilu na dijelu koji je danas poznat i kao Miholjevina.

Majstori nad majstorima

Ljepoti ovih crkvica ali i kamenih kućica na koje nailazimo, prepunih ukrasa i minijatura kao svojevrsnih umjetnikovih potpisa, u prilog govori i samo ime Ravnog. Naime, nekada se ovo mjesto zvalo Čekićevo, zbog toga što su gradićem odjekivali zvuci zidarskih mlata, čekića, a na popovskim je grobljima često uklesan naziv proto, kojim se imenovalo majstora nad majstorima. Navodno su majstori s ovih područja imali i svoje prste u gradnji Staroga mosta u Mostaru, crkvi svetog Josipa na Marin dvoru u Sarajevu te brojnim zdanjima u Dubrovniku i Pelješcu.

Danas, u središtu mjesta vlada tišina, ne čuju se zvuci čekića a u okolnim selima ostalo je, kako nam govore mještani, još toliko njih da ih se može prebrojati na prste jedne ruke.

Do 40-tih godina prošlog stoljeća samo u Ravnom živjelo je 1.400 stanovnika. Danas je taj broj gotovo pet puta manji. U većini sela ove općine, njih oko 45, ima poneko, a značajno je da ljudi ovdje dolaze živjeti petak, subotu i nedjelju. Rade u Dubrovniku, Mokošici, Trebinju… gdje su već zaposleni. No, ovo im je prva ljubav i ovdje se, gdje su i proveli svoje djetinjstvo, najviše osjećaju sigurni i sretni.

Iz Ravnoga u Beč

Iako nevelik brojem stanovnika, Ravno se može nazvati gradom u punom smislu riječi. Svaka skalinada, od njih 248, pravo je malo umjetničko djelo i ima svoje ime. Izdavaju se Karlana, kojom su šetali mladi i zaljubljeni te Mire, obrubljena dvostrukim suhozidom. Godine 1901., kada je puštena pruga, u Ravnome je govor održao car Franjo Josip te se, malo je poznato, iz ovog gradića moglo doći izravno u Beč.

Zgrada općine, smještena iza spomenika velikom hrvatskom isusovcu i znanstveniku Josipu Ruđeru Boškoviću, ali i biste Nikoli Brajiću, prvoj žrtvi protekloga rata koji je započeo upravo u Ravnom, broji oko 15-ak uposlenika. U blizini su smješteni i dom zdravlja, policijska postaja, lovački dom, zgrada čitaonice, škola, dječji vrtić i naša nova priča. Šest mladih obitelji koje, suprotno onima što se povremeno vraćaju, u Ravnom ostaju.