Edo Tripković Katayama u Mostaru: Pričali smo o životu, filmu i japanskoj baštini

''Ne postoji dobra i loša kultura već razlika u kulturi ili načinu razmišljanja'', govori Edouard Tripkovic Katayama, koji sa svojom ekipom iz Japana dolazi u Mostar kako bi predstavio inspirativni dokumentarac o čovjeku koji je unatoč gubitku vida u ranom djetinjstvu posvetio svoj život očuvanju japanske kulturne baštine. Edo je sin majke Japanke i oca Hrvata i njegov život je svojevrsna promocija ljepota ovih dviju zemalja kroz niz kulturnih točaka koje se spajaju i dovode ga, nakon promocije u Hrvatskoj, i u Mostar. U četvrtak 21. studenog u 18 sati, u Code Hub-u imate priliku pogledati "Simpatične duše: Biografija Hokiichi Hanawe", a razgovor s Edom, donosimo u nastavku.

Bljesak.info: Možete li nam reći nešto više o svom životnom putu? Odakle dolazite i kako ste se našli u Japanu?
Tripkovic Katayama: Rođen sam u Parizu. Majka Japanka koja je došla u grad svjetlosti studirati dječju psihologiju, dok je otac Hrvat došao sa turističkom vizom. Kada su se susreli, roditelji nisu imali zajednički jezik jer majka je pričala japanski, engleski i francuski, dok je otac vladao hrvatskim i njemačkim. Nakon prvih nekoliko godina života u francuskoj metropoli, odselili smo se u Toronto, Kanadu koji je u to doba za mnoge bio novi Eldorado, no naša kanadska avantura nije bila dugog vijeka i nakon godine i pol, vraćamo se na Europski kontinent, u Zagreb gdje u početku živimo sa djedom. Nakon nekoliko mjeseci selimo u Tokio gdje krećem u prvi razred japanske škole. Pričam tek pokoju riječ japanskog, no komunikacija sa učenicima nije zasnovana samo na riječima. Nakon godine i pol japanskog života vraćamo se u Zagreb, gdje sam proveo cijelu osnovnu školu, što me oblikovalo da malo više naginjem hrvatskoj od japanske strane.

Bljesak.info: Kako ste doživljavali različite kulture tijekom odrastanja i kako vas je to oblikovalo?
Tripkovic Katayama: Iako se toga ne sjećam, roditelji kažu da sam prvo progovorio francuski, da bih potom zaboravio isti i u Torontu počeo pričati engleski sa prijateljima, i potom opet zaboravio i naučio hrvatski. Imajući roditelje koji svaki sa djecom priča svoj maternji jezik, dopuštena je jezična prilagodba novim jezicima, a sama činjenica da svaki roditelj osim jezika prenosi i kulturu, tradiciju i mentalitet svoje zemlje, mogao bih reći da su mi roditelji samim činom njihove obostrane ljubavi, darovali priliku da nosim i gajim dvije kulture zemalja različitih kontinenata. Česta seljenja, mijenjanja zemalja, jezika i škola tijekom djetinjstva, dopustila su mi upoznavanje mnogih prijatelja s kojima i dan danas imamo odlične odnose a sa nekim prijateljstvo traje i duže od četrdeset godina. Još jedna vrijednost koja se prirodno nametnula tijekom djetinjstva i koju smatram izuzetno važnom je obitelj. Česte promjene zemalja, jezika, okruženja i svih izazova koje donose, stvorilo je obiteljski srž za koji smo svi u bilo kojem uvijek znali da se ni u kojem slučaju ne može poljuljati i da je obitelj ta koja nam dopušta da budemo to što jesmo.

Bljesak.info: Prvi put ste došli u Japan kad vam je bilo šest godina, a drugi put dvadeset godina kasnije?
Tripkovic Katayama: Da, prvim dolaskom brat i ja smo shvatili da je japanski kojeg smo do tada pričali samo sa majkom, daleko od tečnog i u školi i sa prijateljima smo najviše učili japanski jezik. Kako je Japan i dan danas karakterizirana kao zemlja sa mnogim specifičnostima kojih nema u toj mjeri u drugim zemljama, prije više od četrdeset godina i mojim japanskim učenicima u razredu bilo je neobično imati stranca u razredu, pa su me znali zafrkavati da sam drugačiji i nisam kao oni. Drugim dolaskom moj japanski bio je znatno bolji i više nije bilo jezičnih barijera kao prilikom prvog boravka, no uslijedile su mnoge kulturološke i društvene razlike koje ne postoje u europskoj kulturi. Ne postoji dobra i loša kultura već razlika u kulturi ili načinu razmišljanja. Čekanje u redu na peronu, ne pričanje mobitelom u metrou, potreba da se uvijek gleda hoće li kolektiv biti zadovoljan, nepisano pravilo čitanja zraka (osluškivanja situacije), i mnoge druge kulturološke razlike bile su novina prije više od dvadeset godina, no rekao bih da sam se uspio prilagoditi mnogima i da su sada dio mog života.

Bljesak.info: Kako ste se počeli povezivati s Hrvatskom i japanskom diplomacijom?
Tripkovic Katayama: Nakon svjetskog nogometnog prvenstva 2002. javio sam se hrvatskom veleposlanstvu u Tokiju, kako bih se predstavio i bio na usluzi ako im na bilo koji način mogu pomoći. Veleposlanik me primio o upoznao sa članovima veleposlanstva a činjenica da tada u veleposlanstvu nije bilo osoblja koje priča japanski i hrvatski, dalo mi je priliku da sudjelujem u mnogim projektima u koje je veleposlanstvo bilo uključeno. Prvi veliki projekt između Hrvatske i Japana na kojem sam sudjelovao bila je Svjetska izložba 2005 Expo Aichi na kojem je Republika Hrvatska imala štand. Odgovorna osoba za projekt bio je predstavnik Ministarstva vanjskih poslova i prilikom boravka u Tokiju, ponudio mi je da budem predstavnik Republike Hrvatske za hrvatski paviljon u Japanu, jer on radi u Zagrebu i ne može obavljati sve sastanke sa organizatorom. Od 2004. do početka svjetske izložbe u ožujku 2005. obavljao sam posao predstavnika RH, a kada je počelo događanje, predstavnik Ministarstva vanjskih poslova je došao u Japan, a ja sam preuzeo ulogu odgovorne osobe za odnose s javnošću i turističku promidžbu. Druga velika prilika uslijedila je kao rezultat dobre promidžbe Hrvatske u Japanu i već sljedeće godine zabilježeno je duplo više dolazaka japanskih turista u Hrvatsku. Hrvatska turistička zajednica odlučila je otvoriti predstavništvo u Japanu i ponudili su mi mjesto direktora koji će doći u Japan i otvoriti predstavništvo.

Bljesak.info: Promocija se nastavila, a ostvarili ste i prve veze s BiH. Pričajte nam o tome?
Tripkovic Katayama: Nakon 2005 Expo Aichi izložbe, vratio sam se u Pariz i godinu dana radio u obiteljskom dućanu koji je prodavao nogometnu opremu, no iako obožavam obitelj kao što volim Pariz, smatrao sam da mi je potrebna promjena i odlučio sam otići u Zagreb gdje sam počeo raditi kao asistent producenta produkcije koja se bavila snimanjem dokumentaraca, reklama i filmova. Nekoliko mjeseci nakon dolaska u Zagreb, ponuđeno mi je otvoriti HTZ predstavništvo u Japanu i vračam se u Tokio gdje živim i danas. Iako je Hrvatska napravila odličnu promidžbu na Aichi Expo-u, slika Hrvatske je i dalje bila opasna, još u ratu, nesigurna, blizu Rusije… Stoga je bilo potrebno promjeniti percepciju Hrvatske sa nesigurne i komunističke zemlje na ono što doista jest, a to je zemlja koja ima i mediteransku kulturu i klimu, sa mnogim otocima, mnogim inovatorima koji su promijenili ili unaprijedili današnjicu, sigurna zemlja gdje ljudi prilaze u pomoć ako vide da je netko u nevolji, mnogim kulturnim nasljeđima različitih karakteristika.

Gotovo sva turistička putovanja osim hrvatskih destinacija, uključivali su obilazak Mostara i ponekad i Sarajeva, tako da je Bosna i Hercegovina kao destinacija gotovo uvijek prisutna u programima japanskih turističkih agencija. Vjerujem da BiH nudi znatno više od onoga što se zna u Japanu i postoji realan potencijal povećanja i saznanja a time i dolazaka japanskih turista.

Osobno sam posjetio Bosanska piramide i vjerujem da bi se i tu mogla napraviti odlična turistička promidžba koja bi dovela mnoge turiste, ne samo iz Japana već iz cijelog svijeta.

Bljesak.info: Osnovali ste Japan Croatia Society 2021. godine, s ciljem promoviranja kulturne razmjene između Hrvatske i Japana. Što vas je inspiriralo na osnivanje ovog udruženja? Koje su reakcije bile na prvi japanski filmski festival?
Tripkovic Katayama: Tako je, nakon više od 15 godina promidžbe Hrvatske u Japanu, uvidio sam da kulturna razmjena dobiva svoj pravi smisao tek kada se radi u oba smjera jer tek tada dolazi do stvarne komunikacije i stvaranje odnosa koji se grade na bazi razumijevanja, prihvaćanja, znatiželje i tolerancije. Vođen tim razmišljanjima, osnovali smo Japan Croatia Society kako bismo produbljili i unapredijedili već postojeće odnose između obje zemlje. Povezivanje ovih zemalja počeli smo filmskim festivalima ali i nizom drugih aktivnosti. Prvi filmski festival održan je u Tokiju kada smo 2021. predstavili hrvatske filmove. Prošle godine povodom 30. godišnjice diplomatskih odnosa Hrvatske i Japana, održali smo 1. Japanski filmski festival koji je na naše veliko iznenađenje odlične reakcije i publike ali i hrvatskih medija. Opća publika u velikom broju je došla gledati japanske filmove a najveći odaziv bio je za japanski anime.

Bljesak.info: Jedan od važnih projekata Japan Croatia Society je Hokiichi Hanawa-World Movement. Možete li nam reći više o tom pokretu i njegovoj važnosti?
Tripkovic Katayama: Hokiichi Hanawa je živio prije tri sto godina i oslijepio u sedmoj godini života, što ga nije spriječilo da ostavi 670 pisanih djela, koje je japanski car Hirohito proglasio japanskim blagom. Riječ je o čovjeku koji je svojom vizijom, upornošću i voljom pokazao da ne postoje granice, već da si najčešće mi sami zadajemo iste. U listopadu prošle godine upoznao sam izvršnog producenta filma i prvi put čuo za Hokiichi Hanawu. Pogledao sam dokumentarac koji je napravljen u rujnu prošle godine i odmah došao na ideju da 1. Japanski filmski festival u Zagrebu otvorimo ovim dokumentarcem koji će pokazati bogatstvo japanske kulture ali i inspirirati ljude da vjeruju u sebe i pokazati da je moguće ostvariti ili približiti se svojim snovima ako imamo viziju i dovoljno smo uporni.

Izrazito nam je drago da će Bosna i Hercegovina biti druga zemlja u kojoj nastavljamo Hokiichi Hanawa svjetski pokret i vjerujemo da ćemo ovim aktivnostima doprinijeti još boljim i dubljim odnosima između BiH i Japana. Čast je i zadovoljstvo da smo isto tako i u Mostaru i u Sarajevu dobili potporu lokalnih institucija i da su prepoznali našu inicijativu korisnom.