Draševo: Mjesto u ramskom kraju koje vas vraća u prošlost

Davno je to bilo! Riječi su koje čujemo dok se priča o brojnim starinama, događajima, legendama, o životu kojeg se sjećamo kao kroz maglu ili zamišljamo dok stariji pričaju o svome „vaktu“…

U Rami postoje mjesta koja nas vraćaju baš u to vrijeme koje je davno bilo. Jedno od takvih mjesta je Draševo.

Dok se uspinjete krivudavom cestom od Jaklića prema Draševu čini se kao da ćete stići u „čardak ni na nebu ni na zemlji“. Za leđima ostaje strmina ispod koje je usnulo jezero što se stidljivo povlači u dolinu Rame. A na vrhu? Na vrhu ostanete bez daha. Na jugu očarava pogled u dubinu, a na sjeveru pogled u davnine. Iz jesenskog šarenila svih boja proviruju ostaci kuća, zdina…prodiru sjećanja što uzdahe mame. A Raduša strpljivo bdije nad cijelim krajolikom.
Idiličnu tišinu narušava cvrkut ptica uznemirenih ljudskom prisutnošću. I one su se odučile te prisutnosti. Davno je to bilo kada su one s ljudima ovdje živjele kao jedno, kada su se spuštale na male prozorčiće, na guvnu tražile koje zrno ječma i pšenice.

Što se više približavate selu ili njegovim ostacima bude se neka sjećanja, kao da proradi podsvijest, doživljavate neko neobično stanje.

Dok prilazite skoro srušenoj kući osjetite miris drveta, miris života. Provirujući kroz otvorena vrata kao da zasja vatra na ognjišću, osjeti se miris tek pečene pogače. Na mah se učini kao da se u loncu krčka pura, a baka je mješa drvenom kašikom. Kako je ta pura bila slasna prelivena maslom kada se navečer stizalo kući. Čeljad su nestrpljivo čekala obiteljsku molitva prije večere. Umorni od koševine, kupljenja sijena po vrtačama hrvajući se jednako sa sijenom i kamenim izmoljcima, sjedali bi pored čanjka i žurno jeli jer je glad i iscrpljenost bila prevelika.

Sve te mirise kao da sada osjetite svojim osjetilima, a onda se sjetite; davno je to bilo.
Pođete dalje obilaziti selo. Putovi zarasli. Tek ponegdje uoči se koji trag automobila. Misli odoše daleko. Odoše u to davno vrijeme kada su putevima stugale volovske sane, kotrljali se drveni točkovi kola napravljenih bez ijednog čavla. Kamene ograde na sebi su čuvale po koju slamku teško sabranog sijena. A sada se nakuplja trnje, šipak i opalo lišće.

Pođete dalje do livade na kojoj se mladost družila kroz brojne igre. Odjednom začujete tu mladalačku vrisku tko će igrati prvi. Prođe vas tužni osjećaj ako niste odmah upali u momčad već morate dugo čekati svoj red. Ta draž ulaska u igru nema zamjene. Danas je ta draž u igricama iz toplog doma i udobne stolice. A davno je to bilo kada se nakon napornog dana skuši još snage za skok za nekom krpenom ili malo boljom loptom.

Još uvijek se nađe ograda preko koje se preskakalo iako su bili napravljeni zgodni prilazi kao klupice. Izazov je bio preskočiti ogradu iako se često završavalo razbijene glave, povrijeđne ruke ili noge. Ni kada bi liječnici u Prozoru šivali rane na glave nije bilo suze jer taj uspjeh preskoka se nije mogao platiti. Taj preskok nisu mogli platiti ni djedove „iljadarke“…

Idete dalje i sve se čini kao da ste u nekom virtualnom svijetu. Ugledate zvonce obješeno na nekoj gradi. Ne možete odoliti a da ga ne dodirnete. Zvuk zvonceta izazva buru sjećanja. S lakoćom se prisjetite: Koga li je danas čuvati goveda?. U tom trenutku začujete blejanje ovaca, riku volova, lavež pasa koji čuvaju svoje stado.

Sve je to davno bilo. Davno bilo, no, ovo mjesto zaslužuje da se nikada ne zaboravi. Djelomično obnovljene kuće i štale, pripremljeni građevinski materijali, sagrađene nove moderne kućice, očišćene i iskrčene okućnice, jasno poručuju da se ne zaboravlja svoje.

Davno je to bilo, sada jest i bit će ubuduće. Dođite na Draševo, vratite se u prošlost, zagolicajte svoju maštu, odmorite dušu i tijelo za nadolazeće vrijeme.