Arslanagića most: Hercegovačka inat priča puna prkosa i ponosa

Udruženje Mapa Kulture čiji je cilj promocija kulture, tradicije i turizma objavilo je priču o Arslanagića mostu koji uspoređuju sa sarajevskom "Inat kućom", međutim ističu da ovakvih inata ima svugdje u Bosni i Hercegovini.

"Ne, nije taj inat obilježje samo Sarajeva, nego cijele Bosne, a i Hercegovine", naveli su.

Nekoliko stotina kilometara niže od Sarajeva, u samom srcu Hercegovine i drugom po veličini hercegovačkom gradu nalazi se znamenitost koja ima sličnu inat priču. Za razliku od Inat kuće on je rušen, potapan, sklapan, miniran i živ je.

"Eh, to je inat. Hercegovački, trebinjski inat koji ima Arslanagića most", kažu iz Udruženja.

Arslanagića most je zadužbina Mehmeda - paše Sokolovića, a podignut je 1574. godine u čast njegovog poginulog sina. Njegova dužina je 80 metara i ima ukupno sedam lukova. Jedan od uglednijih ljudi u Novom u taj vakat bješe Arslan-aga koji dobi zadatak da naplaćuje mostarinu. Tako se on doseli u Hercegovinu i napravi kuću odmah do mosta. Vremenom oko mosta niče naselje koje nazvaše Arslanagići, a most dobi ime po svom Mostaru. Arslanagića most je povezivao središnju Bosnu i današnji Herceg Novi.

Svoje najteže dane ovaj most je doživio tijekom Drugog svjetskog rata kada su ga pokušali srušiti, ali ga samo raniše. Tada mu je uništeno lijevo krilo, ali je nakon rata popravljen. Nekoliko godina kasnije, Arslanagića most je doživio i potop. 1965. godine vlasti bivše države odlučuju da upravo na mjestu gdje se nalazi most, naprave hidrocentralu. Nastankom akumulacijskog jezera Gorica naš inadžija prkosno potonu. Godinu dana je ronio, a onda vlast donese odluku da se biser Trebinja izmjesti na drugu lokaciju. Nakon pražnjenja jezera 1966. godine izvršena je demontaža mosta. Rastavljen je i kamen po kamen odložen na obližnje polje.

Legenda kaže da je tada bilo više ponuda za kupovinu mosta, a da je ona najkonkretnija za otkup došla iz Kanade. Ali nije bio na prodaju.

Ranjen, potopljen, rušen i dalje se inatio i za inat svima 1970. počelo je premještanje kamenih ostataka. Čitav proces je trajao 2 godine, a most je otvoren nekoliko kilometara niže u naselju Gradina. Tu se Trebinjci naviknuše na njega i on 'osta' i posta' simbol grada.

Simbol koji prkosi, roni, pa izroni, ruši se, pa se napravi, minira, pa se popravi i na kraju preseli par kilometara niže. Simbol zbog kojeg se dolazi u grad, a zbog kojeg se iz Trebinja odlazi s osmijehom.

Da, to je sve Arslanagića most!