11 navika ljudi koji su odrasli skrivajući svoje pravo "ja"

Od ljudi se često očekuje da nose maske, odnosno da glume nekoga tko nisu kako bi ispunili tuđa očekivanja. Mnogi su odrasli u obiteljima u kojima su morali skrivati tko su jer je svako odstupanje od poželjnog ponašanja izazivalo probleme. 

Zbog toga su naučili skrivati svoje pravo ja, a to s vremenom dovodi do niza obrazaca kojih se u odrasloj dobi teško riješiti. Ti obrasci pokazuju da gluma nikada ne može potpuno sakriti ono što se krije ispod površine.

1. Govore: "Dobro sam, pričajmo o tebi"

Neki ljudi gotovo nikad ne govore o sebi. Čim ih netko pita kako su, vješto prebace razgovor natrag na sugovornika.

To može biti znak da skrivaju kako se doista osjećaju i da su prošli dovoljno teških iskustava s drugim ljudima da imaju osjećaj kako ne smiju priznati da nisu dobro.

Ako se primijeti da je netko neobično smiren i pribran u trenucima velikog stresa, vrijedi ga pitati kako je.

Takvu osobu ne može se prisiliti na razgovor, a pritisak ponekad može učiniti više štete nego koristi, ali sama prisutnost i podrška mogu joj mnogo značiti.

2. Mijenjaju interese ovisno o društvu

Nekim ljudima roditelji su određivali što "smiju" voljeti, a kad bi pokazali interes za nešto što se njima ne sviđa, kažnjavali bi dijete uskraćivanjem pažnje, vrijeđanjem i vikanjem. Takvi ljudi s vremenom počnu vjerovati da je opasno drugima pokazati što žele.

Zbog toga među sportašima glume da ih zanima sport, među informatičarima glume programera, a u LGBTQIA+ krugovima pretvaraju se da pripadaju toj zajednici.

3. Drže se scenarija i paničare ako nešto krene po zlu

Neki ljudi imaju potrebu u razgovorima držati se unaprijed pripremljenog scenarija. Unaprijed uvježbavaju što će reći u određenim situacijama kako bi se lakše snašli i ostavili dojam sigurnosti.

Kad razgovor ode u neočekivanom smjeru, takvi ljudi često postanu nervozni. Mogu se uspaničiti ili jednostavno prekinuti razgovor dok ne smisle što bi rekli dalje.

4. Prisiljavaju se na kontakt očima

Ponekad se može primijetiti da nečiji kontakt očima djeluje usiljeno, napeto ili neugodno. I to može biti jedan od oblika prikrivanja nesigurnosti.

Ako je netko odrastao u okruženju u kojem se od njega strogo tražilo da ljude gleda u oči, moguće je da se naučio prisiljavati na to. To mu možda nije prirodno, ali je s vremenom postalo dio ponašanja koje drugi od njega očekuju.

5. Druženje s ljudima brzo ih iscrpljuje

Kad netko odrasta tako da se stalno pretvara da je netko drugi, navikne se igrati ulogu. No to je iscrpljujuće, osobito zato što takvo ponašanje često nije spontano i prirodno. Rijetko se govori o tome koliko energije troši održavanje lažne slike o sebi pred drugima.

Jedan od čestih znakova osobe koja je bila prisiljena skrivati svoje pravo ja jest osjećaj duboke iscrpljenosti nakon druženja. Drugim riječima, problem nije nužno u povučenosti, nego u stalnoj glumi.

6. Oponašaju druge

Kad se nekome u djetinjstvu stalno poručuje da mora skrivati svoju osobnost, to se duboko ureže u njega. Jedan od čestih načina prilagodbe takvom pritisku jest oponašanje osobe koja je najprihvaćenija ili najpopularnija u društvu.

Može se primijetiti da takve osobe kopiraju tuđe geste, preuzimaju sleng ili čak nose sličnu odjeću. To nije ugodno ni za jednu stranu. Osoba koju se oponaša često se osjeća nelagodno, a onaj tko oponaša s vremenom može izgubiti osjećaj vlastitog identiteta.

7. Dopuštaju da ih drugi gaze

Kad se nekome kao djetetu poručuje da nije sigurno biti svoj, to je vrlo bolno iskustvo. Takve poruke obično dolaze od ljudi koji žele kontrolirati svaki aspekt njegova života, pa se može naviknuti na to da drugi ne poštuju njegove granice.

Odrastanje bez zdravih granica često vodi tome da osoba dopušta drugima da je iskorištavaju i povlači se na prvi znak sukoba. Ako netko stalno pušta drugima da prelaze preko njega, velika je vjerojatnost da je takav obrazac naučio još u djetinjstvu.

8. Ne zauzimaju se za druge

Ljudima koji su odrasli skrivajući tko su često se jako teško zauzeti i za druge. Razlozi za to najčešće su dvostruki. Prvo, takve su osobe često i same bile izložene pritisku kako bi se uklopile u određene okvire.

Sukob ih plaši jer su naučile da neposluh može imati ozbiljne posljedice. Zato će radije šutjeti nego skrenuti pozornost na sebe. Drugo, često vjeruju da se ionako nitko ne bi zauzeo za njih, pa ne vide zašto bi se oni zauzimali za druge.

9. Često naglo prekidaju komunikaciju

Može se zamisliti ovakav scenarij: Netko upozna osobu koja govori baš ono što želi čuti, čini se da dijele iste interese i djeluje spremno za odnos.

A onda se odjednom nešto promijeni i ta osoba nestane. Riječ je o naglom prekidu komunikacije, odnosno "ghostanju".

Takav prekid komunikacije sve je češći, a velikim je dijelom povezan s izbjegavanjem sukoba. No postoji još jedan razlog o kojem se rjeđe govori. Mnogi ljudi koji to rade skloni su stvarati lažnu sliku o sebi. Kad shvate da je više ne mogu održavati, radije nestanu nego da se suoče s posljedicama.

10. Skloni su ekstremnom buntu

Mnogi ljudi koji su bili prisiljeni nositi masku ostanu tihi i povučeni, ali ne svi. Neki u jednom trenutku potpuno odbace tu masku i postanu otvoreni buntovnici protiv onih koji su ih tjerali da se uklope. To se događa kad se osoba zasiti, naljuti i umori od pokušaja da udovolji ljudima kojima se zapravo nikada ne može udovoljiti.

Mnoga "problematična djeca" zapravo su bila samo djeca gurnuta preko ruba. Došla su do točke u kojoj su odlučila da više neće dopuštati drugima da upravljaju njihovim životima.

11. Ne sjećaju se vlastitog djetinjstva

Sjećanja iz djetinjstva trebala bi čovjeka pratiti cijeli život, ali to nije uvijek tako. Psihologinja Jonice Webb ističe da ljudi s isprekidanim sjećanjima na djetinjstvo često potiskuju uspomene zbog proživljene traume, piše Your Tango. 

Jedan od manje poznatih razloga za rupe u sjećanju jest trauma koja proizlazi iz emocionalnog zanemarivanja u obitelji, a prisilno skrivanje pravog sebe može biti jedan od oblika takvog zanemarivanja.

U odrasloj dobi takve je ljude često lako prepoznati - to su oni koji se, čini se, gotovo ničega ne sjećaju iz djetinjstva.