''Put Your Soul on Your Hand and Walk'' dokumentarni film iranske redateljice Sepideh Farsi odjeknuo je u Cannesu i potaknuo razgovore o Gazi i sigurnosti novinara, naročito zbog činjenica da je protagonistica filma, fotoreporterka Fatima Hassouni, ubijena dan nakon što je film odabran za prikazivanje na ovom prestižnom festivalu.
U razgovoru za Večernji list Farsi objašnjava koliko je na nju ali i film utjecala Fatimina smrti, te govori o izazovima rada pod zabranama, prijetnjama i etičkim dilemama.
Iranska redateljica najavljuje i nove projekte, animirani film ''Memories of Undutiful Daughter'', inspiriran vlastitim životom te dodaje kako će njezin fokus uvijek bit na temama slobode i snažnih ženskih likova.
''Strašna je i šokantna činjenica da je Fatima Hassouna postala meta izraelske vojske i ubijena zajedno sa svojom obitelji. Iako je počast koju su joj odali festival i Juliette Binoche bila donekle suzdržana i ne toliko frontalna, ipak je pridonijela vidljivosti filma. Osim toga, činjenica da je ona ubijena, a bila je protagonistica dokumentarnog filma i fotografkinja, te je bila meta poput mnogih drugih novinara u Palestini i drugim dijelovima Bliskog Istoka – Libanonu, Siriji – korištenjem istih metoda izraelske vojske samo zbog dokumentiranja rata i genocida, daje filmu dodatnu težinu. Vidljivost filma stoga je dio počasti, ali prije svega proizlazi iz strašne činjenice da je protagonistica ubijena, što se do sada u povijesti kinematografije nikada nije dogodilo'', rekla je.
Film je složen od WhatsApp video poziva, prekida, “neosvježenih” slika koje ponekad prelaze u slikovnu apstrakciju. Farski kaže kako je to bila estetska odluka kako bi se naglasila fragilnost komunikacije i ograničenja u pristupu.
''Internet u Gazi bio je blokiran na 2G, a veze su često prekidane. Snimanje preko mobitela dalo je ljudsku dimenziju slikama, koja nije, kao što ste spomenuli u vašem pitanju, oštra. Mogla sam jednostavno snimiti drugačije, ali to uopće ne bi imalo isti učinak, jer bi tada kadar bio rigidan i ne bi bilo fluidnosti. Željela sam se fokusirati na njezino lice, približiti se, ali I povući natrag i nekako se stopiti s tom slikom'', rekla je redateljica.
Govoreći o odnosu redateljice i protagoniste, o balansu etičke granice između intimnosti i eksploatacije, kaže kako je granica postavljena od samog početka.
''Od prvog razgovora koji sam imala s njom, objasnila sam joj što mi je cilj – napraviti film – i obje smo to znale. Fatima je znala da će svi razgovori biti uključeni u film. Imali smo intimnost, i to doista veliku, ali obje smo uvijek znali da je to u svrhu stvaranja filma. Kada se njezino ubojstvo dogodilo 16. travnja, saznala sam to dan kasnije, a moja prva reakcija bila je da ništa ne mijenjam u filmu; željela sam da ostane prikazan onako kako je bio dok je ona još bila živa. To je bio film koji je ona trebala doći pogledati i predstaviti sa mnom. Nakon nekoliko tjedana odlučila sam uključiti mali dio našeg posljednjeg razgovora, datiran 15. travnja, jer sam smatrala da je važno da gledatelji vide i svjedoče radosti koju je pokazala kada je saznala za odabir filma i kada smo razgovarali o potencijalnoj opasnosti. Rekla je da će doći na festival, ali da se potom vraća u Gazu i objasnila je svoje razloge. Ostatak filma ostao je takav kakav jest'', rekla je.
Kaže kako je tužna činjenica da je film postao puno poznatiji zbog ove tragedije te da bi voljela da je Fatima bila s njim i da je film bio “manji”.
''Ali to nisam mogla birati. Ovo pitanje upućujem onima koji čine ova ubojstva; jedino što mogu reći jest da je Fatima zapisala riječi koje ću sada izgovoriti. Željela je dostojanstvenu smrt i htjela je da cijeli svijet vidi njezine fotografije i upozna njezino svjedočanstvo. Bila je svjedokinja koja prenosi istinu. Ono što sada mogu učiniti, i što činim, jest pomoći da se film što više proširi, a postoji i knjiga s njezinim pjesmama i fotografijama koja je sada objavljena, i njezinu poruku pokušavam prenijeti što snažnije'', rekla je.
Kaže kako je željela da gledatelj osjeti istu frustraciju koju je ona osjećala, kao i činjenicu da je svaki razgovor mogao biti posljednji, te radost koju su osjećali svaki put kad bi ona uopće odgovorila na poziv.
Film je i portret ženske hrabrosti. Potvrda tomu jeste i Fatimina rečenica “Svaki dan izlaziš na ulice, stavljaš svoju dušu na ruku i hodaš”.
Redateljica kaže kako je to ključna poruka koju je izrekla, i da je zato ti rečenicu zadržala kao naslov filma.
''Za mene ona predstavlja ono što je zapravo činila – fotografiranje u Gazi, što je bilo vrlo rizično. Nije ubijena dok je fotografirala, nego zbog svjedočanstva koje je prenosila. Rekla je da ne želi biti samo figura na kraju filma. Bilo je izuzetno hrabro od nje da to učini unatoč rizicima. Nije jedina, to znamo, ima ih još. Želim naglasiti da Gaza nije počela 7. listopada, Hamasovim napadom; to traje najmanje 75 godina, pa i više. Postoje i drugi primjeri ženske solidarnosti, poput šišanja kose za Iranke, I to je u redu. No osobe koje to rade ne preuzimaju stvarni rizik. Isto je i sa mnom – snimala sam ovaj film uz nju, ali nisam bila s njim, nisam preuzimala fizički rizik. Mora postojati razlika između onih koji su tamo i nas koji smo ovdje'', kaže, između ostalog, redateljica i navodi kako se dana da će se s jednim od svojih sljedećih filmova ponovno vratiti na Mediteran Film Festival.
