Ingmar Bergman - za mnoge najveći redatelj svih vremena
Ingmar Bergman, kojeg se smatra jednim od najvećih i najutjecajnijih redatelja modernog filma, rođen je na današnji dan prije 105 godina, 14. srpnja 1918. u Uppsali.
Bio je sin Erika Bergmana, švedskog luteranskog svećenika i kasnijeg kapelana Kraljevine Švedske, i njegove žene, Karin (djevojački Akerblom), te je odrastao okružen religijskim umjetninama i raspravama.
Njegov otac bio je veliki konzervativac i obiteljski patrijahalan: Ingmar bi bio zaključan u mračne ormare zbog prekršaja kao što su mokrenje u krevet.
Bergman je u svojoj autobiografiji Laterna Magica zapisao:
"Posvetio sam svoje interese misterioznom svijetu crkvenih arkada, debelih zidova, mirisu vječnosti, sunčevoj svjetlosti koja je obasjavala čudne srednjovjekovne slike i izrezbarene figure na stropu i zidovima. Bilo je svega što čovjekova mašta može poželjeti - anđela, svetaca, zmajeva, proroka, vragova, ljudi."
Unatoč tome što je odrastao u tom luteranskom okruženju, Bergman je tijekom snimanja Zimskog svjetla izjavio da je izgubio vjeru s osam godina.
Za filmsku umjetnost počeo se zanimati još kao dječak, a već za studija književnosti i povijesti umjetnosti okušao kao kazališni redatelj.
Svoj prvi film, Kriza (Kris), režirao je 1945., dok pomalo preambiciozni Zatvor (Fängelse, 1949), s dijalozima punima referenci na Boga, đavla, smisao života i smrti, tematski rekapitulira njegove prve i najavljuje potonje filmove.
U sljedećoj fazi stvaralaštva dominiraju teme braka, ljubavi i ženske psihologije, npr. u filmovima Večer komedijaša (Gycklarnas afton, 1953) i Osmijesi ljetne noći (Sommarnattens leende, 1955).
Svjetsku slavu i ugled jednog od najistaknutijih i najintelektualnijih filmskih redatelja Bergman stječe djelima Sedmi pečat (Det sjunde inseglet, 1956) i Divlje jagode (Smultronstället, 1957). Prvi, s radnjom u srednjovjekovnoj Švedskoj, odlikuje se vizualnom simbolikom i slojevitom filozofskom problematikom (odnos čovjeka prema smrti), dok drugi predstavlja meditaciju protagonista o vlastitoj prošlosti.
Bergmanovi sljedeći filmovi sve se izravnije, ali i hermetičnije, bave temama traganja za vlastitim identitetom i smislom života, odnosom prema smrti, vjeri i ljubavi te međuljudskom komunikacijom. Vrhunac tog razdoblja predstavljaju Tišina (Tystnaden, 1963) i Persona (1966) u kojima redatelj istražuje granice razuma i ludila, komunikacije i potpune šutnje.
Njegovi potonji – obiteljski – filmovi Krici i šaputanja (Viskingar och rop, 1972), s efektnom uporabom boje u oslikavanju stanja likova, i Jesenja sonata (Höstsonaten, 1978) suptilno analiziraju intimne obiteljske odnose dok, dijelom autobiografski, Fanny i Alexander (Fanny och Alexander, 1982) predstavlja jedan od autorovih najlirskijih ostvaraja.
Jedan od glavnih stvaratelja filmskog modernizma, Bergman je ostvario bogat i dosljedan opus u kojemu je svoje tematske preokupacije stilski primjereno iskazao simboličkim pokretima kamere, usredotočivanjem na psihologiju likova i vizualnim dočaravanjem atmosfere ambijenta.
Ostali važniji filmovi: Lice (Ansiktet, 1958), Djevičanski izvor (Jungfrukällan, 1959), Kroz tamno ogledalo (Såsom i en spegel, 1960), Pričesnici (Nattsvardsgästerna, 1962). (Izvori: Hrvatska enciklopedija i Wikipedia)
Godina 1976. je bila jedna od najtraumatičnijih godina u Bergmanovu životu. 30. siječnja 1976., dok je održavao probu Ples smrti Augusta Strindberga u Kraljevskom dramskom kazalištu, uhićen je i optužen za utaju poreza. Događaj se kobno odrazio na Bergmana. Zbog poniženja je doživio živčani slom te je hospitaliziran u stanju teške depresije.
Istraga se fokusirala na navodnu transakciju 500 000 švedskih kruna 1970. između Bergmanove švedske tvrtke Cinematograf i njezine švicarske podružnice Persona, koja je uglavnom služila za isplatu honorara stranim glumcima. Bergman je 1974. likvidirao Personu nakon upozorenja Švicarske središnje banke i naknadno prijavio porez.
U ožujku 1976. tužitelj Anders Nordenadler je odbacio optužbe protiv Bergmana, rekavši da navodni "kriminal" nema zakonske osnove, te ga usporedivši sa slučajem "podizanja optužnice protiv osobe koja krade vlastiti auto".
Propala istraga
Generalni direktor Švedske porezne uprave Gösta Ekman je branio propalu istragu, govoreći da se istraga bavila ozbiljnim zakonskim materijalom te da se prema Bergmanu odnosilo kao prema svakom drugom osumnjičeniku. Izrazio je žaljenje nakon što je saznao da je redatelj napustio zemlju, nadajući se da je Bergman "snažnija" osoba sada kad je istraga pokazala da nije učinio ništa pogrešno.
Iako su optužbe odbačene, Bergman je i dalje bio neutješan, bojeći se da se nikad više neće vratiti režiranju. Na kraju se oporavio od šoka, ali unatoč molbama švedskog premijera Olofa Palmea, visokih javnih figura, i vođa filmske industrije, zakleo se da se nikad više neće vratiti u Švedsku.
Zatvorio je svoj studio na pustom baltičkom otoku Fårö, otkazao dva najavljena filma i otišao u samovoljni egzil u München. Harry Schein, direktor Švedskog filmskog instituta, procijenio je trenutačnu štetu prouzročenu Bergmanovim egzilom na deset milijuna švedskih kruna i stotine izgubljenih poslova.
Povratak iz egzila
Iako je nastavio djelovati iz Münchena, sredinom 1978. se činilo da je Bergman nadvladao svoju ogorčenost prema matičnoj zemlji. U srpnju te godine se vratio u Švedsku, proslavivši 60. rođendan na Fåröu i djelomično nastavio raditi kao redatelj u Kraljevskom dramskom kazalištu.
Kako bi odao počast njegovom povratku, Švedski filmski institut je uveo Nagradu Ingmar Bergman za životna postignuća na području filma.
Međutim, do 1984. je ostao u Münchenu. U jednom od posljednjih intervjua s Bergmanom, vođenom 2005. na otoku Fårö, Bergman je rekao da je unatoč aktivnosti u egzilu, izgubio osam godina svog profesionalnog života.
Od režiranja se umirovio u prosincu 2003. U listopadu 2006. je imao operaciju kuka te se teško oporavljao. Umro je mirno u snu, u svojem domu na Fåröu, 30. srpnja 2007., s 89 godina (isti dan umro je još jedan slavni redatelj, Michelangelo Antonioni).
Bergman je pokopan 18. kolovoza 2007. na otoku na privatnoj ceremoniji.
