Dvostruka oskarovka koja je utjelovila dvije možda i najslavnije ženske uloge
Britanska kazališna i filmska glumica Vivien Leigh (pravim imenom Vivian Mary Hartley) rođena je na današnji dan prije 110 godina, 05. studenog 1913. u Darjeelingu (Indija) kao prvo i jedino dijete britanskoga činovnika Ernesta Richarda Hartleyja i Gertrude Mary Frances Hartley.
Godine 1920. majka ju šalje na školovanje u Englesku, u djevojački Samostan svetoga srca u jugozapadnom Londonu. Kao najmlađa među učenicama, osjećala se vrlo nesretno. Duboku samoću ublažavalo je jedino prijateljstvo s još jednom budućom glumačkom legendom, Maureen O’Sullivan.
Nakon što joj se roditelji 1927. vraćaju iz Indije Leigh narednih nekoliko godina putuje s njima po Europi, školujući se u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj.
Po povratku u Englesku, Leigh odlučuje realizirati vlastite glumačke ambicije te upisuje Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti (Royal Academy of Dramatic Arts) u Londonu. Međutim, od školovanja odustaje već iduće, 1932. godine, kada se udaje za 13 godina starijeg odvjetnika Herberta Leigha Holmana.
Kazališni i filmski debi
Odlučivši se na povratak glumačkoj karijeri, gospođa Holman unajmljuje agenta, Johna Gliddona, koji joj najprije savjetuje promjenu ‘neglamuroznog’ imena Vivian Holman u 'teatralnije' Vivien Leigh.
U kazalištu je debitirala 1935. godine nastupom u predstavi Krinka vrline/The Mask of Virtue koji joj donosi odlične kritike. Iste godine snima i prvi film: Seoskog štitonošu/The Village Squire. Nastavlja nizati filmske uloge, primjerice u povijesnim spektaklima Mračno putovanje (Dark Journey, 1937) i Vatra nad Engleskom (Fire over England, 1937).
Za vrijeme snimanja potonjeg filma upušta se u aferu s kolegom Laurenceom Olivierom. Budući da su i Leigh i Olivier u to vrijeme bili u braku, svoju su vezu krili od javnosti. Uskoro počinju živjeti zajedno, a nastupili su i u Shakespeareovom Hamletu u produkciji kazališta Old Vic (Leigh je pripala uloga Ofelije).
Iako mahom pohvalne i pozitivne, kritike su redovito spominjale i glumičinu ljepotu, što je Leigh uglavnom zamjerala jer je smatrala da ju se zbog toga ne shvaća ozbiljno: "Ljudi misle da ako izgledate relativno pristojno, sigurno ne znate glumiti, a budući da je meni stalo jedino do glume, vjerujem da ljepota može biti veliki hendikep".
Redatelj i scenarist Garson Kanin bio je sličnoga mišljenja: "Velike ljepotice rijetko su velike glumice – naprosto zato što ne moraju biti. No, Vivien je bila drugačija: ambiciozna, uporna, ozbiljna, često nadahnuta".
Zameo ih vjetar
Godine 1939. Leigh i Olivier odlaze u Sjedinjene Američke Države gdje Olivier nastupa u ekranizaciji romana Emily Brontë Orkanski visovi (Wuthering Heights). Leigh je ponuđena uloga Isabelle Linton u istome filmu, no ona je željela igrati temperamentnu glavnu junakinju Cathy Earnshaw.
Redatelj William Wyler mladoj je Britanki spočitavao što propušta ono što je vidio kao sjajnu priliku. "Nećeš dobiti bolju ulogu od Isabelle za svoj američki debi", tvrdio je. Srećom, bio je u krivu.
U to se vrijeme u Hollywoodu pričalo jedino o najavljenoj ekranizaciji bestsellera Margaret Mitchell Zameo ih vjetar (Gone withthe Wind).
Dok je Clark Gable bio prvi izbor za ulogu junaka Rhetta Butlera, za glumicom koja će odigrati junakinju Scarlett O’Haru pokrenuta je opsežna, masovno reklamirana potraga u sklopu koje je intervjuirano oko 1400 kandidatkinja.
U užem izboru našle su se vodeće zvijezde onoga vremena: Paulette Goddard, Jean Arthur, Joan Crawford, Bette Davis, Carole Lombard i Katharine Hepburn.
Odluka producenta Davida O. Selznicka da ulogu južnjačke ljepotice dodijeli relativno nepoznatoj britanskoj glumici izazvala je niz kontroverzi, no Leighina sjajna izvedba vrlo je brzo ušutkala sve kritičke glasove.
Film Zameo ih vjetar srušio je sve rekorde gledanosti (i danas, uz uračunatu inflaciju, slovi kao komercijalno najuspješniji film svih vremena) i svoju glavnu glumicu lansirao u zvjezdanu orbitu.
Međutim, sama Leigh uporno je odbijala taj atribut: „Ja nisam filmska zvijezda – ja sam glumica. Biti filmska zvijezda – samo filmska zvijezda – tako je lažan život, življen poradi lažnih vrijednosti i publiciteta".
Interpretacija širokog spektra emocija i razvoja Scarlett od razmažene bogatašice do zrele žene Leigh je donijela nagradu Oscar za najbolju žensku ulogu (sam film okitio se s deset zlatnih statua), čime postaje prvom britanskom glumicom-dobitnicom prestižne nagrade.
Tramvaj zvan žudnja
Iako je ostala zapamćena ponajprije po filmskim ulogama, Leigh je prvenstveno bila kazališna glumica (štoviše, nastupila je u svega 19 filmova). U 30 godina dugoj karijeri na daskama koje život znače odigrala je širok raspon uloga, od junakinja u komedijama Noëla Cowarda do tragičnih heroina Shakespearovih drama.
Potonje – među kojima se posebno ističu uloge već spomenute Ofelije, te Kleopatre i Lady Macbeth – najčešće je tumačila u predstavama u režiji i produkciji svoga supruga. Na filmu nastupa nešto rjeđe, pažljivo birajući uloge (npr. Cezar i Kleopatra/Caesar and Cleopatra, 1945; Ana Karenjina/Anna Karenina, 1948).
U Tramvaju zvanom žudnja Tennesseeja Williamsa, Leigh potvrđuje status vodeće britanske glumice toga vremena. Sam Williams oduševljeno je izjavio da je Leigh u ulogu Blanche donijela "sve što sam želio, te mnogo toga o čemu nisam niti sanjao".
Nakon 326 izvedbi u kazalištu, Leigh je Blanche utjelovila i u ekranizaciji Tramvaja (1951) u režiji Elie Kazana. Kritičarka Pauline Kael opisala je nastup Leigh i njenog kolege Marlona Branda kao "dvije najveće izvedbe ikada zabilježene na filmu".
Za Leigh je zabilježila da je ostvarila "jednu od onih rijetkih izvedbi za koje uistinu možemo reći da izazivaju i strah i sažaljenje". Osim jednoglasnih pohvala, uloga Blanche Vivien Leigh donosi i drugog Oscara za najbolju glavnu glumicu.
