Rođen je prije 110 godina, a njegove drame su i danas kao preslikana stvarnost

Thomas Lanier Williams, diljem svijeta poznat kao Tennessee Williams, rođen je na današnji dan prije 110 godina, 26. ožujka 1911. u američkom gradu Columbusu.

Jedan od najizvođenijih dramskih pisaca na svijetu odrastao je i školovao se u nekoliko gradova na američkome Jugu, a diplomirao je na Sveučilištu Iowa (1938).

Nagrada za jednočinke pod naslovom Američki blues (American Blues, 1939) omogućila mu je pokusne izvedbe drame Borba anđela (Battle of Angels, 1940) u Bostonu, ali se predstava nije održala.

Obiteljskom, dijelom i autobiografskom 'dramom sjećanja' Staklena menažerija (The Glass Menagerie, 1944), o hendikepiranoj djevojci koja se pred zbiljom povlači u svijet mašte, postigao je prvi veliki uspjeh na Broadwayu.

Taj je uspjeh nadmašio dramom Tramvaj zvan žudnja (A Streetcar Named Desire, 1947), u kojoj se kompleksni odnosi dvaju središnjih likova, dekadentne južnjačke ljepotice i vitalna potomka poljskih imigranata, mogu tumačiti na više razina.

Sljedbenik moderne drame

Sljedbenik utemeljitelja moderne drame (H. Ibsena, A. Strindberga i A. P. Čehova te E. O’Neilla), likovima marginaliziranih pojedinaca i provokativnim temama (alkoholizam, histerija, ludilo, samoubojstvo, homoseksualnost, promiskuitet, kanibalizam, linč, rasizam i slično) bavio se i u dramskim tekstovima što su nastali u sljedećem desetljeću.

Iza sebe je ostavio neprolazna djela kao što su Tetovirana ruža – The Rose Tatoo, 1951; Mačka na vrućem limenom krovu – Cat on a Hot Tin Roof, 1955; Silazak Orfeja – Orpheus Descending, 1957; Iznenada prošlog ljeta – Suddenly, Last Summer, 1958; Slatka ptica mladosti – Sweet Bird of Youth, 1959; Period prilagođavanja – Period of Adjustment, 1960; Noć iguane – Night of the Iguana, 1961.

Premda je uz drame i jednočinke pisao i kratke priče, romane te pjesme, trag u književnosti i kazalištu ostavio je uglavnom dramskim tekstovima što su nastali od sredine 1940-ih do početka 1960-ih, a svjetsku su mu slavu donijele i njihove mnoge komercijalno uspjele ekranizacije.

Pulitzerovu nagradu dobio je dva puta, 1948. za Tramvaj zvan žudnja te 1955. za Mačka na vrućem limenom krovu.

Njegova djela ne gube na aktualnosti

"Tramvaj zvan Žudnja" zasigurno je najznačajniji i nikad nadmašeni kazališno književni uspjeh Tennessee Williamsa. Ta drama, koju svi, već odavno, ubrajaju u klasična djela američke dramaturgije, donijela je autoru pored Nagrade dramskih kritičara New Yorka i spomenutu Pulitzerovu nagradu za sezonu 1947/48.

Kad se danas spomene "Tramvaj zvan Žudnja", gotovo svima na pamet pada, Oscarom nagrađena, filmska adaptacija iz 1951. Film je režirao Elia Kazan, koji je režirao i originalni kazališni komad. U glavnim ulogama pojavili su se Marlon Brando (Stanley Kowalski), Vivien Leigh (Blanche DuBois), Kim Hunter i Karl Malden.

Unatoč vremenskom odmaku od preko šezdeset godina, Williams je i danas na svjetskim pozornicama rado i često izvođen, neobično aktualan i suvremen autor.

Razlog njegovoj izvrsnoj komunikaciji sa suvremenim gledateljem (kao, uostalom, i njegove popularnosti na svim kontinentima) treba ponajprije tražiti u tome što se Williams, u svim svojim dramskim tekstovima, bavi prije svega stanjima ljudske psihe.

U njegovim rastrojenim protagonistima slabih živaca, kao da se ogleda neuroza suvremenog društva i sve veća depresija u koju polako, ali sigurno i duboko tonemo. Nezadovoljstvo životom, osjetljivost i krhkost žena, okrutnost muškaraca, nerazumijevanje muškaraca i žena, potisnuta homoseksualnost, neprihvaćanje različitosti, dominantne su teme Williamsovih drama pa tako i "Tramvaja".

Njegovi su ženski likovi u stvari bili najsličniji njemu i ženama koje su zauzimale značajno mjesto u njegovom životu. Tako je i Blanche slična dvjema ženama iz Tennesseejeva života, njegovoj majci koja je cijeli život bježala od stvarnosti i mentalno nestabilnoj sestri.