Bio je potomak samuraja i jedan od najvećih redatelja svih vremena

Na današnji dan prije 115 godina, 23. ožujka 1910. rođen je u Tokiju japanski filmski redatelj, scenarist i producent Akira Kurosawa.

Iz obitelji je samurajskoga podrijetla, studirao slikarstvo, a od 1936. bio je asistent režije u tvrtki P. C. L. (poslije Toho).

Kao redatelj debitirao Sagom o džudu (Sugata sanshiro, 1943), a prvi veliki uspjeh postigao suvremenom dramom Pijani anđeo (Yoidore tenshi, 1948), kojom je počeo dugotrajnu suradnju s glumcem Toshirom Mifuneom.

U inozemstvu se proslavio složenim filozofičnim djelom Rašomon (Rashomon, 1950., Zlatni lav u Veneciji, počasni Oscar), kojim je prekinuo izoliranost japanske kinematografije.

To djelo pokazuje sve bitne sadržajne i formalne odlike njegovih daljnjih filmova – prikazivanje krajnje dramatičnih događaja i osoba ispunjenih snažnim nagonima te spektakularan režijski stil (pokretna kamera, protežne spone među kadrovima, likovnu izražajnost fotografije, naglašena montaža).

Nastavak njegove karijere obilježavaju tri skupine tematski i žanrovski srodnih djela. Ističe se adaptacijama klasičnih djela europske književnosti prilagođenih japanskom okružju: osuvremenjenom verzijom Idiota (Hakuchi, 1951) F. M. Dostojevskoga, Na dnu (Donzoko, 1957) M. Gorkog i ekranizacijom u stilu kazališta nō Shakespeareova Macbetha (Krvavo prijestolje – Kumonosu-jo, 1957).

Pod utjecajem talijanskoga neorealizma režirao je filmove suvremene socijalne tematike, s naklonošću prema tzv. malim ljudima (Živjeti – Ikiru, 1952; Dodeskaden – Dodesukaden, 1970). 

No ugled najviše potvrđuje originalnim oslanjanjem na tradicionalne japanske žanrove – jidai-geki i akcijske filmove chambara, djelima kao što su Sedam samuraja (Shichinin no samurai, 1954., Oscar za najbolji inozemni film, u anketi japanskih kritičara 1989. proglašen najuspjelijim japanskim filmom uopće), Skrivena tvrđava (Kakushi toride no sanakunin, 1958) i Tjelesna straža (Yojimbo, 1961); potonji je snažno utjecao na noviji vestern (S. Leone i S. Peckinpah).

Pošto je zbog komercijalnih neuspjeha i ignoriranja kritike 1971. pokušao samoubojstvo, novi je uzlet postigao sovjetsko-japanskom koprodukcijom, putopisnim filmom Dersu Uzala (1975., Oscar), te filmovima o prošlosti Japana Kagemusha – sjenka ratnika (Kagemusha, 1980., Zlatna palma u Cannesu) i Pobuna (Ran, 1985).

Uz Kenjija Mizoguchija i Yasujira Ozua jedan je od velikana japanske kinematografije, režirao je ukupno 28 filmova, kojima je većinom bio i (ko)scenarist.

Ostali značajniji filmovi: Ljudi koji koračaju po tigrovu repu (Tora no o fumu otokotachi, 1945), Bijesan pas (Nora inu, 1949), Veliki i mali (Tengoku to jigoku, 1963), Riđobradi (Akahige, 1965).

(Izvor: Hrvatska enciklopedija)