Šaranje naših života: Gospodari mlitavosti i šutnje

8.11. – Ponedjeljak

Vojska, koju bi jedni dizali na druge, ne odaziva se na pozive upomoć onih koje su pogodile poplave u BiH. Nitko se ne oglašava. Patriotizam se skrio u jezičine i sve se svelo samo na riječi bez dijela. Šuti vojska, šuti vrh države, šute investitori u male hidroelektrane koji su mislili da se mogu ukrotiti rijeke.

Za to vrijeme neukroćena goropad se nateže oko toga tko s kim smije pregovarati. Poput velike djece sa skupim kravatama prkose jedni drugima kao kad se na livadi biraju dječaci u ekipe za obračun na terenu na kojem svi trče za loptom.

Potom nas smiruju da nećemo ratovati, a komentari pod tekstovima kažu da hoćemo.

9.11. – Utorak

Da se ne bi bacili u vjetar plodovi nerada i trovanja onih zbog kojih tapkamo na mjestu, izvedena su djeca, kao u neka stara vremena, na mahanje zastavama i na lekcije o prošlosti onako kako ih netko želi čuti i usaditi u mozgove na koje se oslanjamo kao na spas naše budućnosti.

Umjesto da se u klupe unose nastojanja da se odgajaju sretnija djeca, koja se neće naviknuti na zadojavanje i klimanje glavama, iskorišteni su pačići mali za slavlje upiranja prstom u druge i mahanje zastavama u ime ministra koji im nije osigurao bolje obrazovanje, ugodnije škole, besplatne udžbenike i jeftinije znanje. Zastave na Starom mostu, čije i dizanje i pad zaslužuju malo više od plitke jeftine politike i poslušnosti ureda u školama, daleko su od lekcija kakve trebamo dijeliti.

Naravno, ako ne mislimo na lekciju novom Gradu koji je rekao kako se Stari most ne može svojatati.

Za to vrijeme, dok djeca mašu za tuđe dupe, u zemlji u kojoj se sve raspalo i u kojoj Željko Komšić kreće u novu kampanju, a Milorad Dodik sjedne pod zastavu kad mu Kum kaže, isplivala je sloga – državni službenici dobit će 10 posto na plaće.

10.11. – Srijeda

Mi smo očito slijepi i treba nam povaditi oči jer ne vidimo ono što najstroži Amerikanac vidi – napredak nakon 20 godina.

Djeca u Predsjedništvu se opet igraju. Koplja patriotizma prebijaju se preko poplavljenih područja a sve s ciljem kako bi se izvagalo tko je veći neprijatelj ove zemlje koju sišu svi s kravatama bez obzira na ljubav.

Milorad Dodik prijavljen je zbog govora mržnje. Ispada da sva druga djeca u foteljama šute.

Skupila se opozicija oprane kose u Federaciji. Kažu da nemaju povjerenja u vladajuće stranke. No, nisu rekli hoće li im u zagrljaj kako su to navikli.

11.11. – Četvrtak

Vlada Federacije BiH, ista ona vlada koja tehnicira čitav jedan mandat, čiji članovi sjede na optuženičkim klupama zbog nerazumnog trošenja našeg novca i koja niže skandale, ima plan za borbu protiv korupcije.

Kako se mlohavo prate blebetanja u trokutastom ehu, tako se slabo prate i nikako kažnjavaju nebuloze koje patrioti ispaljuju kad su preko granice. Tako je Šefik Džaferović, čijoj se pobjedi na izborima stranka manje veselila nego li pobjedi njegovog kolege, ispalio u Bruxellesu kako je njegov treći kolega rekao napasti vojarne.

Čini se kako je u Mostaru počelo uvođenje reda u parking. Samo naopako kako to samo Mostar može. Naime, zaštitari koji čuvaju gradske urede pretukli su čovjeka koji se parkirao gdje nije trebao bez da je itko trepnuo.

Za to vrijeme, zabrinuti mostarski Studentski zbor, koji je šutio kad su studenti kukali kako je preskupo studirati, zakukao je kako se studentice nepristojno odijevaju na fakultetima.

12.11. – Petak

Jadni Fadil Novalić tek što je smislio strategiju protiv korupcije sada mora pravdati poteze ministarstva koje šuti. Novalić, naime, pojašnjava novo udaranje po džepu dok njegova dopredsjednica i ministrica financija Jelka Milićević, u čijim je rukama računica udaranja po džepovima šuti kao da nema nikakve veze s tim.

Udarat će se po svemu i svačemu: naslijeđu, freelancerima pa i kladionicama za koje je inspekcija utvrdila da od kontroliranih 58 samo tri rade po zakonu. I o tome se šuti.

Za to vrijeme brižna država priprema kazne onima koji šaraju ćirilicu na prometnim znakovima. Kao da država od šale pronalazi ''šarače'' i kao da djeca u Federaciji znaju ćirilicu i što piše tamo gdje treba prešarati.

13.11. – Subota

Svu svoju moć pokazala je mostarska policija promatrajući čitav dan kako se komešaju navijačke skupine u svojatanju površine za iscrtavanje ljubavi.

Jadno je i žalosno bilo gledati kako policajci ''čuvaju'' jedne dok crtaju, pa druge dok crtaju, pa opet prve dok, spremni za lupanje, precrtavaju. Jadno je i žalosno bilo gledati kako svi vide da sve vodi u onom smjeru u koji je otišla sunčana mostarska subota. Svi osim policije koja je čekala da padne tijelo na cestu pa da zaglumi brižne čuvare reda i mira. Do tada su bili čuvari svojih automobila.

Jadno je i žalosno bilo gledati ministra zaduženog za sigurnost kako dolazi na mjesto okršaja i da ne kaže niti riječ i još jadnije i žalosnije to što nikome od brižnih ljudi u brižnom gradu nije palo na pamet da nakon okršaja prefarba zid i izbriše trag zbog kojeg je trag krvi ostao na cesti. Ovako je ostao još jedan povod za još jedan okršaj poslije kojeg će mnogi šutjeti.

Naslušali smo se priča kako nema komesara i kako je policija, koja ne smije šefovima u brk reći da će prosvjedovati nego im to poruči kad se rastanu, nemoćna. To građanina koji plaća i brkove i ministre što šute i policiju koja se kladi uvijek u neriješeno ne zanima.

No, kako očekivati od grada koji ne zna kako da sebe pomete da pomete druge i kako očekivati od nedoraslih ljudi da odjednom postanu veliki i moćni?

Tragovi krvi na mostarskoj ulici nisu samo tragovi okršaja mladosti kojoj nitko ne pruža nikakve mogućnosti i prilike. Okršaj je to, još jedan u nizu, nemoćnog sustava u pokušajima da bude sustav.

14.11. – Nedjelja

Tišina. Nitko se ne očituje o izgredima. Šuti grad, šuti ministar iako je rekao da neće, šute skupine. Šute veliki i mali. Dragan Čović maše šalovima s tribina, borci jednih protiv drugih mašu svojim izlizanim patriotizmima, Mostarci mašu svijećama protiveći se covid-mjerama kod drugih ne znajući kakve su mjere kod nas i može li se nas izmjeriti i umjeriti.

Pomislio bi netko da se prosvjeduje protiv divljanja na ulicama, mlohave policije i šutljivih preplaćenih dužnosnika.

Djevojčicu iz Kaknja su ubili. Što je nama još jedan mali život. Ništa. Baš kao što nam je bilo ništa deset malih života u Mostaru za koje smo odmahnuli rukom i kao što ćemo odmahnuti za njih još deset i kao što odmahujemo za svoj.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.