Prionuste li na posao?

15.2. – Ponedjeljak

Jedna je sapunica u Mostaru završila. Kreće nova. Mario Kordić izabran je za gradonačelnika Mostara i Ljubo Bešlić napokon može odahnuti i pobjeći s čelne funkcije grada s koje je na sebe navukao bijes građana. Često i kriv, ali ne i dužan.

Nakon cirkusa u kojem se želio preskakati poslovnik u čemu neuki vijećnici nisu vidjeli ništa sporno i nakon ideje o rotiranju – kao da nam se već nije dovoljno zamantalo – treći krug donio je Kordiću gradonačelničku poziciju.

Potom su uslijedile lijepe riječi Kordića i njegova protukandidata Zlatka Guzina, a SDA je najavila kako će ružne riječi ostaviti za kasnije.

I onda je uslijedila paljba: Tko je izdao i koga?, Tko je i za koliko i kome prodao grad? i Tko to tamo voli Mostar?.

Svest će se priča na još jedno patriotsko skakutanje – Tko ne skače s Mosta ne voli Mostar. Ne onaj tko mete.

Prošlo je pet godina od kad smo na papiru A4 predali rečenicu u kojoj piše da bismo u EU. I ostalo je na tome. Reforme mogu stati na A5.

16.2. – Utorak

Mostar se može pohvaliti da će njegovim razrovanim cestama ploviti još jedno službeno vozilo koje je među najskupljima u BiH. Zavod zdravstvenog osiguranja liječi se novom limuzinom. Građani će, po potrebi, opet biti pozvani da sms-om spašavaju zdravstveni sustav.

Vojna tajna kruži zemljom. Nestalo je oružje iz vojarne, vojska je ''razoružana'' a ministar kaže kako je vojska u takvom stanju da skoro i razumije pljačku.

Neki neprijatelj mogao bi bh. vojsku poraziti kiflama.

17.2. – Srijeda

Opet se razvlače priče o prioritetima u Mostaru, o prodavačicama grada, o kaljanju Armije koja kao da je iz pušaka ispaljivala kikiriki i o tome tko više voli BiH a tko Sebiju Izetbegović.

Za to vrijeme, cijepljeni ljubavlju, nemamo pojma kad će nas cijepiti protiv Covida ni čime.

Prvi obavještajac u BiH, za kojeg još uvijek ne znamo kakav je učenik jer mu je diploma tajnija od iranskog nuklearnog programa, dobio je novu optužnicu.

Prvi čovjek Kaknja zabranio je općinskim službenicima neraspoloženje i kafenisanje. Sindikat šuti.

18.2. – Četvrtak

Dok svaki mjesec slušamo brojke i slova o košarici koja nam nikad neće biti puna jer i prazna košta više od dvije prosječne plaće, državni nas ministri tješe izjavama kako ipak nešto planiraju.

Tako su u državni proračun uvrstili povećanje plaća onima na jaslama iako nema dogovora o tome. A da će ga biti, to ne trebamo sumnjati.

I dok smo vanzemaljci u vlastitoj zemlji, tješimo se da smo posebni jer su nam dali da organizirano gledamo slijetanje na Mars. Čisto da vidimo od kud smo pali.

19.2. – Petak

Cirkus kojeg svakodnevno režiraju iz Vlade Hercegovačko-neretvanske županije, koja smatra da u tehničkom mandatu ne treba javnosti odgovarati ništa i ni o čemu, nastavlja se.

Nakon pregovora sa sindikalistima, s kojeg je maskirani ministar koji se nekad hvalio dresovima otišao bez riječi onima koji ga plaćaju, Vlada HNŽ-a je ispalila priopćenje u kojem je protumačila odluku suda onako kako njoj paše.

Potom se ispričala javnosti, koja ionako nema pojma tko sjedi u vladi i na koliko stolica.

20.2. – Subota

Još jedno istraživanje pokazuje kako je BiH zemlja iz koje svi žele pobjeći. Do tada se politike natežu o tome tko čija je politika ispravnija, tko više voli zemlju i tko je više približava nekakvom putu reformi.

Planove o razvijanju nam prave ljudi koji su pod optužnicama za mutne poslove, s ekrana vrište patriote čiji se stranački kadrovi razvlače po sudskim procesima a ljubitelji svojih naroda jednostavno šute.

Zemlja plače za Balaševićem. Citiraju se stihovi, lijepe snimke i prosipa šarena laža da svi koji su slušali Panonskog mornara nisu željeli ono što smo proživjeli i ovo što živimo.

Da su im Balaševi akordi odzvanjali u ušima umjesto šupljih priča lidera, možda bismo vjerovali u pjesmu o nekim novim klincima i možda bi kladionice bila praznije jer eto, svi znamo da je karta kurva dok se nitko ne izvinjava što psuje.

Ovako, samo tupo šapućemo kao je život more. I ne priznajemo sebi da smo nikakvi mornari.

21.2. – Nedjelja

Od silnog prionjavanja na posao u koji su se kleli likovi s mostarskih listi prije i poslije izbora, dobivamo samo odgovor da se novi mostarski gradonačelnik ne boji biti na Starom mostu.

Silni poslovi koji ne smiju i ne mogu biti više na čekanju ostavljani su na čekanje, a jedino čime se neki ozbiljno bave je kuknjava nad prodajom i izdajom i pretvaranje Mostara u veću političku priču iako se grad u stvarnosti sveo na mjestašce koje su pretekle i neke općinice za koje Mostarci nikad ni čuli nisu.

Od silnih najava posla, nismo vidjeli da su izabrani vijećnici prionuli ičemu ozbiljno osim razvlačenju pauza, nisi smo vidjeli gorljivu želju da se grad napokon krene spašavati. Nismo ni čuli ekspoze gradonačelnika u kojem javnosti, što ih gleda s mutnih kamera iz napucane dvorane u kojoj rade dva mikrofona, predočava prioritete prioritetnog grada.

Međunarodni dan materinskoga jezika. Samo se u BiH nisu oglasili hrvatski jezičari. Nemaju riječi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.