Naranče nisu važne: Država napokon na nogama

7.3. – Ponedjeljak

Policija je na nogama. Aktivirale su se sve grupe koje inače postoje samo na papiru i koje djeluju samo kad treba stati u obranu onih kojima ionako nitko ništa ne može. ''Slučajna'' snimka maskiranog muškarca, koju je slučajno s javnošću podijelila kći koja jedva sklapa kraj s krajem u ugostiteljstvu, digla je sve istražitelje Republike Srpske na noge kako bi se otkrilo tko to tamo nudi milijun eura za veliku glavu velikoga oca.

I dok policija traži nekog tko ima milijun eura za bacanje, državni ministar prometa i komunikacija, za kojeg mnogi ne znaju ni da postoji niti što radi, u restoranu je izgubio eure. I to njih 20.000.

I dok Vojin Mitrović gubi eure, a Milorad Dodik glavu, državne institucije izgubile su grijanje pa se parlamentarci medijima žale kako moraju šetati po zgradi kako bi se zagrijali. Reklo bi se – država napokon na nogama!

8.3. – Utorak

Dan žena. Prosipaju uredi za odnose s javnošću izlizane fraze o pravima žena. Između redaka – koja nije u stranci, ne piše joj se dobro.

Zato dobro piše Željko Komšić čiji ured ne zna sastaviti priopćenje u kojem ne razlikuju sastanak i razgovor pa se Raskrinkavanje diglo na noge braneći ugled člana Predsjedništva srozanog ugleda uvjeravajući medije da se Komšić nedavno susreo sa španjolskim kraljem iako su samo razgovarali.

Naime, napisao je Komšić – personifikacija problema u (Federaciji) BiH pismo Europskoj uniji tražeći da nas prime, praveći se da ne zna što smo to od 14 uvjeta ispunili. Ispunili smo, naime, samo djelomično tri uvjeta, a trebali bismo ispuniti i izmjene izbornog zakona koje, je li, smetaju žarkom želitelju Europe.

A koliko je glasno zajaukano zbog milijuna za veliku glavu toliko je tiho, i još tiše, prešućena blamaža policijskog dizanja. Nagrada za Dodikovu glavu, priznao je njezin autor koji je daleko od milijuna, stara je snimka na koju se sa zakašnjenjem nasjeli oni kojima je svaki poen bitan i kojima svaki neprijatelj dobro dođe. Jer, vremena su takva da je prijatelja sve manje.

9.3. – Srijeda

Pomoćnik ministra kojeg – ako niste primijetili - nema pokušava ostati važan pa se provlači s novim prodikama o pandemiji koja je prestala čim je ispaljen prvi metak u Ukrajini. Nema, kaže opuštanja, iako su još uvijek opušteni i neotpušteni oni koji su na još jednoj našoj muci postali junaci svojih džepova.

Dragan Čović kaže da će BiH preko institucija zatražiti poguranac na članstvu u Europskoj uniji kako nitko ne bi grabio političke poene. Mislio je, valjda, pod grabježivcem na Komšića, ali nije mislio na dvolisnicu kojom je 2016. mahao u Bruxellesu i koja je ispala samo prolazni politički poen i još jedan papir kojeg je BiH zaboravila.

Svijet se hvali kako je Putin uspio ono što ni hladni rat nije – ujediniti ga u želji da se oslabi zlo. Pitanje je što je svijet do sada radio s ujedinjavanjem nad svim ostalim zlima koji su pojeli ovaj svijet i koji ga, u galami da Zapadu bude bolje, i dalje jedu na preostalim stranama svijeta.

10.3. – Četvrtak

Više od 600 ljudi iz biračkih odbora na prošlim lokalnim izborima pod istragom je zbog mućki u izbornom procesu. Pitanje za prenesenih milijun eura s Dodikove glave glasi: Što će se promijeniti kad i ako stranačka četa bude proglašena krivom?

Ozbiljni ekonomist i neozbiljni političar, a najozbiljniji osumnjičenik u najvećoj i najotegnutijoj aferi, ozbiljno nam u parlamentu čita cijene s jednog portala. Vitamin C nam ne treba. Hrane, tvrdi premijer, imamo dovoljno iako javne kuhinje, koje nitko ne sluša, kukaju kako je svakim danom sve teže i svakim danom sve više novih lica s gladnim ustima i sa sramom u očima.

Besramniji i jadniji od Fadila Novalića su samo zastupnici koji izgledaju i zvuče kao učenici kojima rade hormoni dok dosadna učiteljica čita nešto što ih ne zanima. Samo se još ne gađaju papirima jer u ovim je se klupama jako oprezno s dizanjem ruku.

A ozbiljni Fadil je, je li, trebao čitati naš život koji se klati na policama sve neurednijih prodavaonica. Preplaćene školarce život ne zanima. A ni naranče nisu važne.

11.3. – Petak

I dok nećemo saznati koliko se ljudi odazvalo povijesnom projektu parkiranja u Mostaru, zamalo smo ostali uskraćeni i za informacije o sindikatu onih koje plaća Grad, a koje je – zamalo tiho – održalo sjednicu nakon osam godina. Ne zna sindikat koji brine o uposlenicima Grada ništa o povećanjima plaća ali niti o nelegalnim sistematizacijama koje su vidjeli svi osim onih u uredima. Čini se kako se jedna stvar u promijenjenom Mostaru nikako ne mijenja – mišljenje da građane ne treba zanimati ništa.

A u svom našem jadu, u kojem se u državnom organu čitaju cijene iz medijskog napisa a pingvini šetaju u državnim institucijama, samo nas nasmije jad kod susjeda. Aleksandar Vučić je opet snimio duboki spot, a Hrvatska je na dubokoj rupi pokazala koliko je plitka.

Umjesto da država koja glumi silu s velikom oteklinom među nogama, vojnički hrabro odmah skine NLO koji leti prema glavnom gradu, ona reagira baš kako reagiraju politički junaci Đikićeve serije 'Novine' – gledaju kakvi će biti kad ih gledaju. Slušati ih je ionako postalo smiješno. Hrvati, kojima je, čini se, suđeno crveniti obraze zbog tuđeg bezobrazja, čekali su da se uspavani političari probude pa da u podne kažu koje prepadnuto slovo o letjelici koja je mogla pobiti pola studentskog naselja.

A tko bi ona plaćao školarine?

12.3. – Subota

Dok nitko ne spominje goruće pitanje u polugladnoj preskupoj državi a to je Izborni zakon, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović razmjenjuju davno prožvakane optužbe: Tko je kriv za sve što je krivo u zemlji?

Da nam ne bude dosadno, gledamo okupljanja u BiH, zemlji ljudi koji se nisu u stanju izvući na ulicu zbog svojih problema. Okupili smo se zbog Rusije i Ukrajine. Na različitim stranama, za različite strane.

13.3. – Nedjelja

Hrvatska je shvatila da se ipak trebala malo više prepasti kad je otkrila da je letjelica, koja je slučajno promašila tisuće studenata, nosila bombu.

Opet optimizam. Bit će razgovora, kaže Dragan Čović, i bilo ih je, kaže, proteklih dana, i Europljani će opet doći u zemlju u koju su poslali pješadiju i avione, i Europljani su sretni kad vide da se oni dogovaraju.

Mi smo nesretni jer ne vidimo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.