Mrtvi da mogu, stidjeli bi se

20.5. – Ponedjeljak

Nitko ne trza na informacije da se pravosuđe u Federaciji BiH otima pravu kako bi olakšalo kupcima iz Azije i Afrike da dođu lakše do nekretnina u BiH a da ne moraju pravdati od kud im novac.

Dok se cijede sline niz šuplju priču o patriotizmima i domoljubljima, o čuvanju svih identiteta koji se valjaju u našim blatima, netko tamo u sudovima mirno rasprodaje zemlju i pri tome krši zakon. Oni koji prate kršenja zakona, ništa ne vide i ne čuju od silnog šuškanja neprovjerenih novčanica.

Milorad Dodik i Aleksandar Vučić pomolili su se prije Vučićevog odlaska u New York na sjednicu Opće skupštine UN-a i glasanja o rezoluciji o Srebrenici. Sila Boga ipak moli.

Dodik pak zbunjuje ionako zbunjene birače. Malo će na izbore, malo neće, malo priznaje nametanje Christiana Schmidta, malo ne priznaje. Svi drugi su, kaže Dodik, izdajnici.

Nogomet u BiH, u kojem lopta nije okrugla, spreman je za novog prvaka koji iza sebe ostavlja kompilaciju nevjerojatnog sudačkog sljepila. Čak i oni koji ne prate nogomet upratili su kako banjalučki Borac, čiji vatreni navijač ne voli zemlju, ima 12 igrača na terenu i još dvojicu uz liniju.

21.5. – Utorak

Dodik je ipak odlučio. Izaći će na izbore. Ne priznaje Schmidta ali priznaje da bi bilo bezveze izgubiti sve načelničke pozicije ako se bojkotiraju izbori. Nitko se nikad u BiH nije zabrinuo da bi birači, zbog nikakvih izbornih programa, mogli bojkotirati izbore.

Denis Bećirović, koji je rezoluciju u Srebrenici iskoristio da postane vidljiv – ako izuzmemo tortu s njegovim vidljivim likom uokvirenim šlagom – kaže kako nema niti jednog razloga da bilo koja država ne podrži rezoluciju. Pokazat će se kasnije kako razloga ima, a to je novac koji je navodno Srbija uplatila za suzdržanost.

Za to vrijeme, dok Bećirović likuje i glumi većeg nego što jeste a Zlatko Lagumdžija još jednom slučajno prolazi, Aleksandar Vučić kuka o zabijanju noževa u leđa i glumi manjeg.

22.5. – Srijeda

Postajemo zemlja staraca, zakukao je ministar prilično kasno jer je trebalo valjda ranije galamiti i činiti ovu zemlji privlačnom mladima za život. Prvenstveno šutnjom mnogih ministara.

Dogodilo se i to. Najglasniji mrzitelj po društvenim mrežama službeno je optužen za širenje mržnje na Internetu i vidjet ćemo što će pravosuđe učiniti po tome pitanju. Upozorenje je to, barem bi trebalo biti, raznim tipkačima koji se štite nekakvim imunitetima da se ne može blebetati tek tako. Iako, poučeni iskustvom mlitavog pravosuđa, moguće je da je riječ o iznimci i da će galamdžije udarati po drugima barem dok ne završe izbori.

Onaj koji priznaje izbore, Milorad Dodik, kaže da je BiH došla do svojeg kraja. Ionako nam treba novi početak.

23.5. – Četvrtak

Usvojena je rezolucija o genocidu u Srebrenici s premalo glasova za i previše onih koji su bili suzdržani. Valjda nije doteklo novca.

Rezolucija je to koja ne spominje ništa od onoga o čemu su galamili Dodik i Vučić i koja neće promijeniti ništa osim pokazati po tko zna koji put koliko smo daleko od bilo kakvog koraka naprijed. Neće se vratiti mrtvi, neće se vratiti odbjegli, neće se promijeniti politike i neće se prestati zveckati kostima i oružjem.

Politika inata koja nas prati u ovom trokutastom kaosu, nastavit će se. Ministri će ponekad zagalamiti kako je ovo zemlja staraca, starci će šutjeti i glasati za one koji im tjeraju djecu u svijet iz kojeg će se neki vratiti u neke nove ratove, a neki odmahnuti rukom.

Aleksandar Vučić, pobožni predsjednik, pobrinuo se za predstavu sa zastavom. Poput kakvog atletičara koji je otrčao maraton, ogrnuo se srpskom trobojkom, gužvao je, ljubio… sve su to gledali u dvorani njegovi suradnici ogrnuti zastavama. Patriotizam je, kao i domoljublje, postao jeftin folklor.

I dok jednu kukaju, drugi si pripisuju zasluge za silna lobiranja oko glasova za rezoluciju, a u javnost curi informacija kako će na saslušanje Bakir Izetbegović, Reuf Bajrović i Emir Suljagić. Ne može se, čini se, govoriti o drugima ono što ne želiš da drugi govore o tebi. Ničije ruke nisu čiste. Kako će im biti čisti jezici.

24.5. – Petak

Milorad Dodik najavio je mirno razdruživanje Republike Srpske s Federacijom BiH kao da su ta dva entiteta u nečemu i združena. Predsjednik Vlade RS, Radovan Višković, kaže kako će se pripremiti za 30 dana dokument o razlazu koji će biti ponuđen Federaciji. Nije rekao što će biti kad ga Federacija odbije.

Progovorio je i Dragan Čović nakon duge šutnje na ispade Dodika. Nema ništa od razlaza, kaže Čović koji nije ostao dužan ni partnerima iz Federacije. Nema, kaže čelnik HDZ-a, nikakve razlike između SDA i Trojke kad su u pitanju prava Hrvata. Izbora nema.

Javio se i Bakir Izetbegović te rekao kako nema razdruživanja bez rata. Nije valjda da ćemo opet gledati ratničke vještine Izetbegovića mlađeg.

25.5. – Subota

Srbi iz Federacije BiH poručili su glavnom Srbinu da ne može biti nikakvog razdruživanja Republike Srpske i Federacije. U priopćenju za javnost pitaju Milorada Dodika je li svjestan da time poziva na rat.

Dodik je vjerojatno svjestan svega. I toga da na naplatu dolaze sankcije, da se bliže izbori ali i da u pozadini svega ovoga šuškaju milijarde obećane za pomoć Balkanu od Europske unije. Trebalo bi samo dignuti ruke za proračun.

Tako smo opet došli u situaciju da će se pusta obećanja i navodno štićenje naroda morati braniti pred velikom količinom novca.

26.5. – Nedjelja

I dok se Hrvatska ismijava diplomama stečenim u BiH, kod nas se šuti o visokom obrazovanju. Nakon štrajka na mostarskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije i upozorenja s drugih fakulteta, doduše šapatom, nitko nije rekao ozbiljnog slova o upozorenju da će se mostarsko Sveučilište financijski srozati, a možda i ugasiti kad presuše džepovi iscijeđenih studenata.

Loše financije, šute svi, guše mostarsko Sveučilište. Guše ga i maske da je sve uredu.

Iza nas je još jedan tjedan, a nemoguće ih je pobrojati, u kojem se zemlja raspala, u kojem su patrioti potegli priču o ratu i u kojem su se sipale lekcije onih koji nisu ništa naučili iz povijesti ni iz sadašnjosti.

Iza nas je još jedan tjedan u kojem se pokazalo koliko je šuplja ova država i koliko glavne galamdžije truju ovu zemlju.

Još jednom pokazali smo kako smo zemlja mrtvih i da se zbog mrtvih politika vodi. Mrtvi da mogu, stidjeli bi se. Živi su mrtvi, ali se ne stide.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.