Uzgoj banana na Aljasci  

Umirovljeni i potrošeni političari često su osobe s trajno oboljelim egom, koje će zbog mrvica poklonjene medijske pažnje često pristati pričati notorne gluposti, svjesni da nemaju što izgubiti osim ionako davno potrošenog kredibiliteta, što pogotovo dolazi do izražaja u Hrvatskoj kada se povede riječ o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini vezano za položaj Hrvata.

Stoga, vjerujem, nikoga posebno nije iznenadila izjava Vesne Pusić, bivše hrvatske ministrice vanjskih poslova, koju je dala hrvatskim medijima odmah nakon što su postali poznati izborni rezultati: "I hrvatski birači odlučili su se dijelom za Bećirovića, što govori da su građani Bosne i Hercegovine generalno odlučivali prema profilu političara, odnosno politici koju on propagira. Njegova pobjeda signal je da su građani htjeli promjenu i pokazali da žele naprijed."

Besposleni hrvatski pop

Ne znam na osnovu kakvih je činjenica Vesna Pusić došla do sličnih zaključaka. Naravno, nikome u ovoj zemlji ne treba posebno objašnjavati da se radi o glupostima besposlenog hrvatskog popa koji krsti bosanskohercegovačke jariće. Denis Bećirović je paradigma onoga u što se pretvorio bosanskohercegovački SDP, koji se zaklinje u lažnu multietničnost, a svoju političku strategiju gradi isključivo na dobivanju glasova u većinskim bošnjačkim sredinama. Ne znam ima li ikakve koristi zasužnjenim umovima poput Vesne Pusić objašnjavati jednu tako notornu činjenicu, kao što je ona da se Denis Bećirović po svojim nacionalističkim stavovima nimalo ne razlikuje od Bakira Izetbegovića, tako da ovdje nije toliko bitno trabunjanje jednog zaboravljenog "političkog asa", već to zbog čega pojedini mediji u Hrvatskoj imaju potrebu razgovarati o situaciji u BiH s osobama koje o tome nemaju blage veze.

To da nekompetentne osobe komentiraju političku situaciju, u Hrvatskoj je postalo neka vrsta nepisanog pravila, što vrijedi isključivo za BiH. Kada je riječ o Crnoj Gori, na primjer, hrvatski mediji uglavnom konsultiraju kompetentne ljude, poput Milorada Popovića ili Andreja Nikolaidisa, koji, što je u sličnim situacijama neobično važno, žive u Crnoj Gori.

Pas s maslom

Međutim, kada slične gluposti iznose ljudi poput Dejana Jovića, redovnog profesora na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, onda možemo govoriti o nekoj vrsti intelektualne prostitucije. U intervjuu koji je dao prošli tjedan za splitsku Slobodnu Dalmaciju, uvaženi gospodin doktor iznio je cijeli niz paušalnih i nebuloznih tvrdnji o bosanskohercegovačkim izborima uvijenih u kvaziznanstveno ruho, da to, kao što se to kod nas uobičava reći, "ni pas s maslom ne bi pojeo".

Zamislite sljedeću izjavu: Na primjer mislim da bi bilo važno da Nijemci pokušaju razumjeti strahove i nade koji postoje kod Roma i Židova. Strahove povezane s idejom dominacije Nijemaca koji sada čine 50 i više posto populacije Reicha... (...) Većina bi trebala razumjeti strahove manjina...

Naravno, uvaženi gospodin doktor nikada ne bi izjavio nešto slično. On je izjavio nešto sasvim drugo: "Na primjer mislim da bi bilo važno da Bošnjaci pokušaju razumjeti strahove i nade koji postoje kod Srba i Hrvata. Strahove povezane s idejom dominacije Bošnjaka koji sada čine 50 i više posto populacije BiH... (...) Većina bi trebala razumjeti strahove manjina..."  

Svakom onome tko ima i osam razreda osnovne škole, jasno je u kojem smjeru idu društva u kojima netko manipulira nečijim "strahovima i nadama", bez obzira radi li se o manjini ili većinskom narodu, čak ako na tren zanemarimo to kako je u višenacionalnim državama poput Bosne i Hercegovine korištenje pojma "većinski narod" apsolutno neprihvatljivo, i da to neodoljivo podsjeća na onu parolu iz Orwellova romana "Životinjska farma": "Sve su životinje jednake, samo su neke jednakije."

Strahovi većine

Pogotovo je opasna Jovićeva priča kada govori o "strahovima većine", odnosno Bošnjaka. Jedino društva u kojemu "većina" gradi svoju političku strategiju na "strahu od manjinaca" je ono fašističko. U uređenim demokratskim društvima do sličnih manipulacija ne može doći, jer su slične stvari propisane ustavnim i zakonskim odredbama koje su u slučaju Bosne i Hercegovine grubo derogirane intervencijama međunarodne zajednice.

Jović se u intervjuu poziva i na pomalo zaboravljenu tezu bošnjačkih nacionalista o Srbima i Hrvatima koji imaju "rezervnu domovinu", Srbiju i Hrvatsku. "Za razliku od Hrvata i Srba koji kažu da imaju dvije domovine, Bošnjaci imaju jednu i jedinu...", kaže uvaženi gospodin doktor. Koji Hrvati i koji Srbi?! Imaju li oni svoje ime i prezime? Govoriti u općim kategorijama u kontekstu jedne slične nakaradne teze, može samo iznimno zlonamjerna ili glupa osoba. Neka uvaženi gospodin doktor izabere u koju on kategoriju od ove dvije spada. Može li se ova logika primijeniti i na hrvatske Srbe? Zamislite sljedeću izjavu: "Za razliku od hrvatskih Srba i Bošnjaka koji kažu da imaju dvije domovine, Hrvati imaju jednu i jedinu..."

U svakom retku ovog opsežnog intervjua Jović upada u očite kontradikcije. Na jednom mjestu, tako, komentirajući Schmidtove izmjene izbornih pravila, kaže: "Naime, svjedoci smo da se kritičari Plenkovića koji dolaze iz radikalnijeg etnonacionalističkog dojela hrvatske politike ponašaju kao da ništa nije dovoljno." Kao primjer uravnotežene hrvatske politike prema "hrvatskom pitanju" u BiH, Jović nešto ranije navodi Ivu Banca, čovjeka spornih, proustaških stavova, i Stipu Mesića čije izjave o Jasenovcu spadaju među nešto najsramnije izrečeno na ovim prostorima od devedesetih pa naovamo.

Eskimi i banane

Glasače SNSD-a, HDZ-a i SDA, Jović naziva "etnonacionalistima" koji "vjeruju da multietničke zemlje nemaju budućnosti". "To je problem koji imaju etnonacionalisti - i to svugdje: i u Hrvatskoj, gdje im nije dovoljno što manjina sada ima manje nego ikada, nego i tako mali broj - a naročito Srba - vide kao problem za suverenost Hrvatske", kaže Jović. Pitanje za uvaženog gospodina doktora: Jesu li hrvatski Srbi koji na manjinskim listama za Sabor glasaju za Srpsko narodno vijeće etnonacionalisti?

Mogao bi na sličan način govoriti o svakom retku ovog intervjua koji je, čini mi se, prvenstveno namijenjen sarajevskim štovateljima lika i djela Dejana Jovića, te čitateljima u Hrvatskoj koji o Bosni i Hercegovini pojma nemaju, a koje o toj zemlji "prosvjetljuje" osoba koja se u BiH razumije kao Eskimi u uzgoj banana.

U romanu "M Dijete svog vremena", remek-djelu talijanskog književnika Antonija Scuratija koje govori o usponu Musolinijeva fašizma, Scurati, da bi pojasnio prirodu fašizma, citira na jednom mjestu Franza Kafku: "U borbi u kojoj se pojedinac suprotstavlja svijetu uvijek se treba kladiti na svijet." Ovo je apsolutno primjenjivo i na kolektivnoj razini, tako da bez ikakvih nedoumica možemo ovdje parafrazirati ovu Kafkinu rečenicu: U borbi u kojoj se manjina suprotstavlja većini uvijek se treba kladiti na većinu. Ako treba tražiti najmanji zajednički nazivnik između Vesne Pusić i Dejana Jovića, onda se on krije u činjenici da u svakom trenutku znate na koga će se ova notorna dvojka kladiti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.