Tako je govorio Zoran M.

Zoran Milanović uporno, iz tjedna u tjedan, nastavlja uveseljavati hrvatsku javnost svojim izjavama. Ako treba tražiti neki najmanji zajednički nazivnik u njima, onda je to Andrej Plenković, odnosno sukob dva hrvatska ovna na brvnu, koji traje još tamo od one antologijske "mame lekarke" pa do "plamenog jazavca".

Milanović u posljednje vrijeme naizmjenično "ratuje" na dva fronta, od kada je "područje borbe" premjestio i u Bosnu i Hercegovinu. Ovo također ima veze s Andrejem Plenkovićem, s kolebljivom i ignorantskom politikom hrvatskog HDZ-a prema Bosni i Hercegovini, odnosno o položaju Hrvata u zemlji. Milanović je, što je pozitivna strana ovog fenomena, svojim agresivnim i nediplomatskim gardom natjerao Plenkovićev HDZ na aktivniji angažman oko spornog, neustavnog Izbornog zakona.

Svašta se kaže kad se priča

Međutim, Milanović ima jedan drugi problem, koji bismo mogli opisati koristeći onu antologijsku izjavu Ćire Blaževića: "Svašta se kaže kad se priča." U svakoj njegovoj izjavi ima svojevrsnih "viškova", što pogotovo dolazi do izražaja kada je riječ o osjetljivim temama, poput ratnih zločina. Njegove izjave o ubojstvu Aleksandre Zec i genocidu u Srebrenici najbolji su primjer onoga što želim reći.

Dok je izjava o Aleksandri Zec u etičkom smislu nedopustiva, pogotovo amnestiranje hrvatske države od tog zločina, ona o Srebrenici je naprosto glupa. Što je to izjavio Milanović o Srebrenici, čime je postao možda najomraženija osoba u bošnjačkom nacionalnom korpusu, računajući tu i dosadašnjeg nedodirljivog bošnjačkog arhineprijatelja Milorada Dodika? U suštini ništa, osim što je izrekao nešto što bi prije očekivali čuti ispred seoske prodavaonice, a ne u visokoj politici.

"To je moj stav generalno, međutim, postoje genocidi i genocidi. Postoji genocid nad židovskim narodom, postoji genocid o Ruandi, postoji genocid u Srebrenici, odnosno, jedan događaj je definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon. Postoji genocid i u Drugom svjetskom ratu, postoji Jasenovac. Dakle, nije sve isto kao što ni svaka žrtva nije ista. Ta priča svaka žrtva je ista, ni govora", izjavio je Milanović nedavno na novinarsko pitanje je li se u Srebrenici dogodio genocid.

Nekoliko dana kasnije donekle je pojasnio ovu izjavu, iako suštinski nije izrekao ništa novo: "Poštujem tuđu žrtvu, ali nije sve isto. Ako sve bude genocid moramo naći drugo ime za ono što su nacisti napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu. Nije svaka žrtva ista, to je relativiziranje", rekao je on, istaknuvši da je za žrtve bitna pravda.

Blato dnevne politike

Na Milanovićevu izjavu je reagirao notorni Šefik Džaferović: "Sramotnim i nedopustivim komentarima o genocidu u Srebrenici, kojima se pokušava minimizirati ovaj zločin, Milanović evidentno želi, na neki način, ublažiti opravdane osude i prezir evropske, bosanskohercegovačke i hrvatske javnosti upućene Dodikovoj stranci i HDZ-u BiH, nakon što su pokušali osporiti zakon o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina."

Na žalost, ovo samo po tko zna koji put potvrđuje gorku činjenicu da je Srebrenica kao tema odavno izišla iz svih etičkih okvira, odnosno da je već poodavno duboko uvaljana u blato dnevne politike garnirane kafanskom retorikom.

Milanovićeva izjava je u ovdašnjim okvirima, ograničenim kolonijalnih shvaćanjem političke korektnosti, neuobičajena, ali u suštini nije ništa novo. Milanović kao da je na jedan nemušt, osnovnoškolski način prepričao jednu mnogo poznatiju izjavu, koja je svojevremeno uzburkala svjetsku javnost, a radi se o izjavi Noama Chomskog iz 2004. godine, intelektualne ikone globalne ljevice, jednog od najvećih lingvista dvadesetog stoljeća:

"Ne koristim puno riječ 'genocid' i mislim da se ne koristi kako treba. Način na koji se koristi čini mi se svojevrsnim poricanjem holokausta. Mislim da upotreba izraza 'genocid' u slučajevima masovnih ubojstava ponižava žrtve holokausta. Ako ubiješ, recimo, par tisuća ljudi u selu, nakon što ste dopustili ženama i djeci da pobjegnu – zapravo ste ih odvezli kamionima – to se ne računa kao genocid."

Histerični fanatizam što se tiče Bosne

Svaku izjavu Noama Chomskog treba uzeti s rezervom, i to zbog nekih njegovih ranijih radikalnih izjava, poput onih da je svaki američki predsjednik od Drugog svjetskog rata pa do danas ratni zločinac, da je režim Crvenih Kmera u Kambodži imao i svojih pozitivnih strana, te da je "masakr u Srebrenici", kako je on to nazivao, "preuveličan" od strane medija.

Međutim, ne treba zbog ovoga lakonski odbacivati sve tvrdnje Noama Chomskog. Poput one, upućene njegovim kritičarima: "U zapadnoj kulturi postojao je histerični fanatizam što se tiče Bosne, koji je podsjećao na strastvena religijska uvjerenja. Nešto poput staljinizma; ako se odmakneš samo par milimetara od partijske istine, postaješ izdajica kojeg treba uništiti. To je potpuno iracionalno. (...) Radi se o pitanju slobode govora."

Tumačenje spornog "Inzkovog zakona" kakvo se ovdje isključivo koristi, ako to stavimo u kontekst ove izjave Noama Chomskog, svodi se uglavnom na pitanje "slobode govore", a ne na ono što se sličnim zakonima u normalnim društvima želi postići, a to je prije svega društvena katarza.

Također, ne treba lakonski odbacivati ni sve tvrdnje Zorana Milanovića, pogotovo kada je riječ o njegovim izjavama o Bosni i Hercegovini. Kada govori o potrebi da se razgovara s Miloradom Dodikom, apsolutno je u pravu. Što je alternativa? Milorad Dodik je nedavno govorio o "nemoralnoj ponudi" upućenoj Željki Cvijanović od strane Gabriela Escobara, da izvrši stranački puč, na što ona, navodno, nije pristala. Ako je ovo alternativa, onda to samo pokazuje svu nekompetentnost međunarodne zajednice. Zbog čega razgovarati s "kopijom", kad to možete napraviti s "originalom", koji vam može garantirati za sve ono što potpiše?

Jednakiji 

U pravu je Milanović, također, kada oduzima pravo Šefiku Džaferoviću da moralistički docira drugima, nazivajući ga "genocid-biznismenom" i "hostesom mudžahedina", što on u suštini i jeste. Jer veliki je problem kada etički suspektni ljudi poput Džaferovića godinama dociraju drugima iz nekih moralnih visina, što nije ništa drugo nego vrijeđanje zdravog razuma. I netko je to napokon morao otvoreno reći. I tu treba Milanoviću upisati veliki plus.

Na koji način razgovarati o Srebrenici? Jedan od odgovora daje izraelski književnik Amos Oz u svojoj knjizi eseja "Pozdrav fanaticima", uz napomenu da se radilo o čovjeku nepogrešivog moralnog refleksa. Oz tvrdi kako ne smijemo sve fanatizme, a svi zločini, ma gdje da su se dogodili, imaju svoje ishodište u ideološkom fanatizmu, trpati u isti koš, jer na svijetu "postoje različiti stupnjevi zla".

Ključno etičko pitanje je znati razlikovati te stupnjeve koje Oz spominje. "Onaj tko ne može ili ne želi razlučiti stupnjeve zla vrlo mu lako može početi i sam služiti." Onaj tko u istu ravan trpa plinske komore i aparthejd, s jedne, i moć tajkuna i zagađenje zraka s druge strane, može vrlo lako postati "sluga zla". Svi zločini, u Srebrenici, Ahmićima, Grabovici, Jasenovcu, Armeniji, Auschwitzu, nesumnjivo spadaju u "isti koš". Odnosno nisu stvar "matematike", brojki, već isključivo etike.

Bez obzira na stavove Noama Chomskog, Zorana Milanovića ili Šefika Džaferovića - sve žrtve su iste: u ovom slučaju nedopustivo je uvođenje u cijelu priču one Orwellove maksime o "jednakijima".

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.