Proces

Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo.

(...)

Možda je istina to što kažeš - reče batinaš - ali mene ne može nitko podmititi. Moj je posao da batinam i ja batinam.

Franz Kafka, Proces

Bit će da je Z.K.-a netko oklevetao, jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo. U stan su mu provalila trojica teško naoružanih specijalaca, gurnuli ga na pod i stavili mu lisice na ruke, a na noge kratki lanac otežan teškom metalnom kuglom.

Bilo je još rano, i Z.K. je još uvijek bio u pidžami s prugastim dezenom.

"Dobre ti pidžame", reče jedan od policajaca podrugljivo. "Ko da si pobjego s robije. Đe si je kupio? U Mepasu? Je li bila gužva kad si je kupovo?"

"Nisam ništa učinio", reče Z.K. "Ne znam zbog čega me hapsite."

"Možda je i istina to što kažeš", reče policajac. "Moj je posao da hapsim i ja hapsim. Pa sviđalo se to tebi il ne sviđalo."

"Mogu li pozvat odvjetnika?"

"Ne možeš! Šta će ti odvjetnik ako nisi ništa kriv?"

Izveli su ga iz stana. Teško je hodao jer mu je lanac otežavao koracanje. Za njim se vukla kugla, poskakujući po keramičkim pločicama u hodniku. Kao u crtanim filmovima, pomisli Z.K. Iz susjednih stanova bojažljivo su provirivali znatiželjni stanari. Z.K. bi od stida najradije u zemlju propao. Najradije bi naglas ponavljao kako je došlo do greške, da ga svi čuju, ali bi, pri pogledu na ozbiljna lica policajaca, svaki put odustao.

Odveli su ga u zatvor. Z.K. je bio zbunjen. Nikada nije ni pomislio da će jednog dana završiti u zatvoru. Uredno je, cijeli život, redovno pisao domaću zadaću, pozdravljao komšije, pomagao staricama da pređu preko ceste, hranio pse lutalice... A onda se odjednom našao u lisicama. Jedno je vrijeme čitao grafite po zidovima ("Jerko je bio ovdje", "Atif je bio ovdje", "Fadil je još uvijek ovdje", "Amir i Asim su bili ovdje"...), a onda je zaspao snom (ne)pravednika.

U samici je proveo dva dana, a onda su došli po njega i odveli ga u sudnicu. Vidio je kroz prozor, dok je ulazio u dvoranu, kako s obližnjih zgrada vrebaju snajperi. Upitao se je li to zbog njega. Valjda jeste, pomisli, vidjevši da sudinica nosi pancirni prsluk preko sudačke toge. Šta sam to učinio, dragi Bože, upita se Z.K.

Pokušavao se sjetiti je li kojom prilikom popio previše, pa se ne sjeća što se dogodilo. Sjetio se da je na proslavi prve pričesti svog kumčeta prije nekoliko mjeseci popio tri mala piva. Pokušavao se sjetiti o čemu je razgovarao s gostima. Jesu li, možda, kada su malo popili, zajedno pripremali državni udar?

Međutim, ničega se sličnog nije mogao sjetiti. Uz to, teško je u današnjoj BiH izvršiti državni udar. Gdje ga izvršiti? U Mostaru, Sarajevu, Banjoj Luci? Džaba si krečio ako ga nisi izvršio istovremeno i u Širokom, Travniku, Rogatici, Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Goraždu... Što je previše - previše.

Gurnuli su ga u stolicu. Pored njega su stajali isti oni policajci koji su ga priveli. Jedan iza njegovih leđa, a druga dvojica s njegove lijeve i desne strane. Sva trojica su, za ne daj bože, u rukama držali automatske puške.

"Optuženi ustani!" reče sudinica, i Z.K. ustane. "Znate li zbog čega ste ovdje, da ne gubimo vrijeme na čitanje optužnice?" upita.

"Ne znam", reče nesretni Z.K.

"Onda da čitamo?" upita sudinica, na što je zbunjeni Z.K. samo klimnuo glavom.

"Neka uđe u zapisnik da optuženi drsko traži da mu se pročita optužnica", reče sudinica.

"Osuđeni... pardon... osumnjičeni Z.K. se tereti da je jednog lijepog dana u jednom sumnjivom lokalu u Lištici... pardon Širokom Brijegu, usporedio Željka K. (u daljnjem tekstu naš Željko, da ga dragi Alah poživi barem još pet mandata), člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, jedine nam domovine, iz reda Hrvata", reče sudinica pa pogleda u tužitelja, docenta na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Ovčarevu, i zavjerenički mu namigne", sa Sejdom Bajramovićem, onom albanskom džukelom koja je prodala dušu Slobodanu Miloševiću, balkanskom mesaru, pretvorivši se tim činom u njegovu podguznu muhu. Sejdo Bajramović je za Miloševićev račun rovario protiv vlastitog naroda. Napominjem ovo samo da naglasim težinu krivičnog djela osuđenog... pardon osumnjičenog Z.K. Usporediti našeg Željka, da ga dragi Alah poživi barem još pet mandata, sa Sejdom Bajramovićem najteži je zamislivi zločin, za koji je propisana najveća moguća kazna u trajanju od četrdeset godina..."

"Četrdeset!?" reče zaprepašteni Z.K., koji se nije mogao suzdržati.

"Tišina u sudnici!" reče sudinica i udari nekoliko puta čekićem o stol. "Za nepoštivanje suda propisana je novčana kazna u visini 10.000 konvertibilnih maraka. Žiro račun će vam biti dostavljen nakon završetka procesa. Gdje sam ono stala... Nema veze... Pozivam tužiteljstvo da izvede prvog i jedinog svjedoka."

Svjedok je ustao i sjeo u klupu za svjedoke, nakon što je položio ruke na pdf Aneksa 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, zaklevši se kako će govoriti istinu i samo istinu.

"To vam je bilo...", započne svjedok.

"Prvo se predstavite", reče sudinica.

"Michael M., za prijatelje Mickey, američki državljanin na privremenom radu u Bosni i Hercegovini."

"Čime se bavite?"

"Prodajem američku vegetu. To vam je jedini začin koji se u sve miješa, od sarme pa do ćevapa. Ne trebaju vam više ona sranja, fant za ovo, fant za ono... Kupite američku vegetu i riješili ste sve svoje probleme."

"Razumijem", reče sudinica. "Nastavite."

"To vam je bilo otprilike prije dva mjeseca. Bio sam poslovno u Lištici... pardon Širokom Brijegu. Planiro sam proširit prodaju i na južnu Bosnu... oni to dole zovu Hercegovinom. Sjedim ja u jednom restoranu, kad u neka doba u restoran bane Z.K., i odmah s vrata, da ga svi čuju, iz sveg glasa poviče", reče Mickey pa zastade i izvuče iz džepa žutu, samoljepljivu etiketu. "Citiram: Sejdo, quikly! Pošto u Širokom Brijegu žive isključivo Hrvati... odnosno katolici, odmah sam znao da provocira."

"Da misli na našeg Željka?" upita sudinica.

"Da. Jer u Bosni i Hercegovini, suverenoj i cjelovitoj, ne postoji niko drugi osim našeg Željka, a da ga možete usporediti sa Sejdom Bajramovićem."

"Logično. Nastavite."

"To je sve."

"Hvala", reče sudinica. "Optuženi, ustanite!"

Z.K., tresući se kao prut, ustane iz stolice.

"Jeste li razumjeli optužnicu i osjećate li žaljenje?" upita sudinica.

Z.K. pogleda u sudinicu i niz lice mu potekoše suze:

"Osjećam", reče. "Sejdo Bajramović to ničim nije zaslužio."

(Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna, reče pripovjedač i zavjerenički namigne čitateljima.)

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.