Nije NATO sve što sja

Jedina konstanta u Bosni i Hercegovini, na što se uvijek može računati, su političke trzavice, bilo da se radi o trzavicama na relaciji Sarajevo - Banja Luka ili Sarajevo - Mostar. Ne radi se tu ni o kakvim principijelnim raspravama, već o dnevno-političkim prepucavanjima naših potkapacitiranih političkih elita kojima već više od dvadeset godina uspješno mažu oči biračima.

Besmisleni konflikt

Kada je riječ o "nesuglasicama" na relaciji Sarajevo - Mostar, dovoljno je da netko u Sarajevu, ili u Zagrebu, svejedno, "nacrta" mitski Treći entitet, i predstava može početi. A kada je riječ o prepucavanjima između Banja Luke i Sarajeva, tu se uglavnom potežu dvije teme: karakter zločina u Srebrenici i "put Bosne i Hercegovine prema NATO integracijama", bez obzira što svatko i u svakom trenutku unaprijed zna "argumente" obiju strana. Tako da je svako nametanje sličnih tema svjesno ulaženje u besmisleni konflikt.

Postizborni "prekid vatre" nedavno je, ničim izazvan, narušio Denis Bećirović, novoizabrani bošnjački član Predsjedništva BiH, kada se prilikom nedavne posjete Bruxellesu susreo s Jensom Stoltenbergom, glavnim tajnikom NATO pakta. Naš dragi, samoproglašeni (kolo)vođa predložio je Stoltenbergu "novi pristup intenziviranju integracije Bosne i Hercegovine u NATO kroz zajedničku mapu puta prema kojoj bi se Bosni i Hercegovini mogao uputiti poziv za članstvo u NATO u što kraćem roku".

Dragi vođa smatra da je slična strategija potrebna zbog aktualne geopolitičke situacije u svijetu, te kako bi NATO pakt već na sljedećem sastanku u Litvi, koji se treba održati kroz koji mjesec, trebao poslati "jasan signal o perspektivi punopravnog članstva za BiH".

Nastavak stare prakse

Ubrzo je uslijedio odgovor Milorada Dodika, koji je naveo kako Republika Srpska ne namjerava nastaviti procese "približavanja Bosne i Hercegovine NATO paktu", te kako će Željka Cvijanović, srpska članica Predsjedništva BiH, sve slične pokušaje odmah u startu blokirati. "Nikakve mape puta o kojima govori Bećirović nisu prošle Predsjedništvo BiH niti mogu proći", izjavio je Dodik.

Ovdje, dakle, usprkos novostvorenoj koaliciji na razini Vijeća ministara, čiji je dio i Bećirovićev bošnjački SDP, ovdje svjedočimo nastavku stare prakse, koju bošnjački političari prakticiraju praktički cijelo ovo vrijeme, a koju bi u najkraćem mogli opisati parafrazom one čuvene izjave francuskog kralja Luja XIV: "Bosna i Hercegovina to sam ja!" Dodik se u svojoj reakciji, što je bilo i za očekivati, dotaknuo i ovoga, navodeći kako Denis Bećirović nema mandat govoriti u ime Bosne i Hercegovine, jer je on samo "bošnjački član Predsjedništva ili jedna trećina političke volje u BiH" i kako "Bećirović zna da od toga nema ništa sve dok se pita Republika Srpska, a pita se i pitat će se".

Ovdje se prije svega postavlja pitanje koji su bili Bećirovićevi motivi da prosipa nerealnu "šuplju priču" po Bruxellesu, iako mu je dobro poznat stav Republike Srpske po tom pitanju, i činjenica da tu nije riječ samo o Miloradu Dodiku, već o kompletnoj političkoj vrhušci manjeg bosanskohercegovačkog entiteta.

Na pamet mi padaju dva moguća razloga. Prvi je taj što je kod bošnjačkih nacionalističkih prvaka, a sada se Bećirović, nakon što je detronizirao Izetbegovića, našao u toj poziciji, postoji nešto što podsjeća na uvjetovani Pavlovljev refleks, da se spremno, po automatizmu, dodvoravaju međunarodnim moćnicima, bez obzira radi li se tu o Tayyipu Erdoganu ili Jensu Stoltenbergu, očekujući da će netko drugi riješiti sva njihova nerealna očekivanja. Da se radi, dakle, o pukom dodvoravanju međunarodnoj zajednici, bez obzira što i sam Bećirović zna da je nešto slično unaprijed osuđeno na poraz.

Raspamećeno biračko tijelo

Drugi mogući razlog možemo vezati uz domaću, unutarnju politiku. Bećirović sličnim "porukama" samo dodatno raspiruje paranoju među svojim raspamećenim biračkim tijelom, nudeći im kao rješenje nerealne, utopijske tlapnje. Bećirović svojim postupkom kao da ne želi, nakon što je stranka iz koje dolazi postala dio vladajuće koalicije, zajedno s Dodikovim SNSD-om i Čovićevim HDZ-om, prepustiti SDA-u i DF-u birački bazen preko kojega se dočepao mjesta u Predsjedništvu.

S druge strane, slično raspirivanje strasti savršeno odgovora Dodiku. Da sam sklon teorijama zavjere, posumnjao bih, možda, da se ovdje radi o dogovorenoj igri između dva koaliciona partnera, po jednom uvriježenom obrascu: oni bi, ko biva,  u NATO, a mi im, ko biva, ne damo.

Što je danas NATO? Oko čega se to zdušno glođu sarajevski i republičkosrpski "patrioti"? Nekada se vjerovalo da članstvo u NATO paktu jednoj zemlji garantira vječni mir. Međutim, posljednjih godina "akcije" NATO pakta naglo su pale, toliko da više ne možemo govoriti o jedinstvenoj organizaciji, već o skupu rogova u vreći.

Negdje u drugoj polovici devedesetih, kada su na prostorima bivše države otvarani prvi McDonaldsovi restorani, često se moglo čuti da tamo gdje dođe McDonalds, koji je uz Coca-Colu najvidljiviji simbol američkog ekspanzionizma, nikada više neće doći do rata, a niti da je zabilježeno da su dvije zemlje u kojima je poslovao ovaj lanac međusobno zaratile. Ne znam je li taj mit od tog vremena ikada narušen, ali ako nije, onda se to dogodilo otpočinjanjem ruske agresije na Ukrajinu, kada se McDonalds povukao iz Rusije.

Čarobni štapić

Također, nije zabilježeno da su dosada dvije zemlje članice NATO pakta međusobno zaratile. I tu bi u budućnosti vrlo lako moglo doći do presedana, uzimajući u obzir dugogodišnji neprijateljski odnos između Grčke i Turske, dviju članica NATO pakta. NATO je danas u nekoj vrsti defanzive, prvenstveno iz razloga što ne postoji nikakav mehanizam kontrole kojim bi spriječio retrogradne procese, na primjer politiku turskog despota Tayyipa Erdogana, koji ucjenjuje Švedsku i Finsku, dvije zemlje s visokim demokratskim standardima, zbog jedne apsurdne odredbe po kojoj svaka članica NATO pakta mora verificirati ulazak nove zemlje u ovaj savez, čime Erdogan u ovom slučaju igra ulogu ruskog Trojanskog konja unutar NATO pakta.

Sa sličnim ucjenama susretali su se prije ulaska u NATO pakt Hrvatska i Sjeverna Makedonija, od strane Slovenije, odnosno Grčke. Mogući su, također, i određeni retrogradni procesi, poput onih u Crnoj Gori, gdje je na vlast došla prosrpska koalicija koja ima potpuno drugačiji odnos prema članstvu Crne Gore u NATO paktu od koalicije koja je uvela zemlju u ovu organizaciju.

Imajući sve ovo gore u vidu, postavlja se pitanje što bi Bosna i Hercegovina dobila članstvom u NATO paktu. Jedino što je sigurno je to da bi svi naši problemi ostali, jer ne postoji čarobni štapić za nagomilane probleme u zemlji, niti bi se, što na najbolji način vidimo na primjeru Crne Gore, bilo što promijenilo u glavama naših političara, a bez toga i dalje nam je tapkati u mraku. Ili da parafraziramo jednu staru narodnu poslovicu: Nije NATO sve što sja, ma što o tome mislio naš dragi (kolo)vođa Denis Bećirović.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.