Kratka povijest naricanja

U cijelom nizu verbalnih ispada hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića u posljednje vrijeme, jedan će zasigurno ostati upamćen, to je onaj moment kad je Milanović dvije saborske zastupnice, Daliju Orešković i Marijanu Puljak, nazvao narikačama nakon njihova "performansa" ispred privatnog kluba Dragana Kovačevića, dugogodišnjeg direktora Janafa, u zagrebačkoj ulici Slovenska 9, u kojemu se odvijao glavni dio radnje najnovije korupcijske afere koja potresa Hrvatsku.

Razlozi su poznati. Milanović je, naime, u nekoliko navrata ranije boravio u tom klubu, i to, kako je sam izjavio, zbog jazûka. Ostalo neke ribe, pa da se ne baci. Znate li što je jazuk? Jazuk je šteta, nepotrebno rasipanje "resursa". U Bosni ima izreka: "Udebljao se od jazûka." Dakle, da se ostaci hrane ne bacaju, jer je jazuk, onda ih netko, pa ako treba i nasilu, pojede. Milanović je nakon toga Orešković i Puljak nazvao dobro plaćenim narikačama. Vjerujem kako će ova sintagma, "dobro plaćene narikače", nastaviti živjeti u političkom prostoru, jer na jedan nevjerojatno dobar način opisuje političku i društvenu elitu danas.

Kako u stvarnosti izgleda naricanje? U jednoj epizodi besmrtne Vrdoljakove serije "Prosjaci i sinovi" postoji jedna urnebesna scena. (Zapravo ih u toj seriji ima bezbroj, te je ova koju želim prepričati samo jedna od njih.) Na odru, mrtav, odjeven kao harambaša, leži Kikaš. Njegove kćeri i nevjeste sjede po podu ispred lijesa. U jednom trenutku jedna od njih kaže:

"Hoćemo li, seko?"

"Hoćemo", odgovara druga.

A zatim iz sveg glasa zakukaju: "Ajme meni, jadna ti sam..."

Političko naricanje ima ponešto drugačiju formu. U "Prosjacima i sinovima" barem su poznati uzroci i posljedice. U političkim naricanjima granice između ovo dvoje ne postoje. A ne postoji niti odgovornost za učinjeno ili izrečeno. A o nekoj vrsti samorefleksije da se i ne govori.

Dobar primjer ovoga o čemu govorim je nedavni intervju koji je dao kardinal Vinko Puljić BHRT-u. Odmah na početku, Puljić je naveo kako je u vrijeme kada je preuzeo biskupiju, prije trideset godina, biskupija brojala 520.000 katolika. Trideset godina kasnije taj broj, po kardinalovoj procjeni, kreće se između 180 i 200 tisuća katolika. Otpada li išta od ovog broja na one koju su u međuvremenu postali ateisti? Ne vjerujem, jer su se ovdje odavno izgubile granice između konfesionalnog i nacionalnog.

Vrhbosanski nadbiskup govorio je i o tome kako su predstavnici međunarodne zajednice sprječavali povratak Hrvata na prostore Republike Srpske, dok je njemu osobno jedan američki diplomata, čije ime ne želi izgovoriti ni danas, nakon više od dva desetljeća, rekao kako se Hrvati moraju asimilirati ili iseliti iz Bosne i Hercegovine. "On je, na neki način, tako se postavio kao da smo mi ovdje suvišak, da smetamo rješenju Bosne i Hercegovine. Ja sam tada shvatio da zapravo oni imaju plan riješiti Bosnu i Hercegovinu s dva naroda", prisjetio se kardinal.

Kakve koristi ima od ove zakašnjele kuknjave, od naricanja za davno prolivenim mlijekom? Zašto je kardinal sve dosada šutio o tome? Ako itko ima snage u današnjem svijetu reći u oči Americi ono što ih spada, onda je to Vatikan. Treba se samo prisjetiti kako je papa Franjo nedavno hladno otpilio američkog državnog tajnika Mikea Pompea, kojega nije htio primiti u posjetu zbog toga što bi ona pala u predizborno vrijeme, uoči američkih predsjedničkih izbora. Ne znam je li se ikada kardinal Puljić upitao ima li ta porazna demografska statistika koju je iznio na početku intervjua, tih 300.000 vrhbosanskih fildžana viška, ikakve veze s njegovom tadašnjom šutnjom? Prilikom katoličkog obreda vjenčanja, svećenik u jednom trenutku upita prisutne: "Ako tko ima nešto protiv ovoga braka, neka kaže sada, ili neka šuti zauvijek!" Čini mi se kako se ovo itekako može primijeniti na ovu kardinalovu izjavu.

Višedesetljetno djelovanje bosanskohercegovačkog HDZ-a možemo na vrlo jednostavan način svesti na isti zajednički naziv: radi se u suštini o kratkoj povijesti naricanja. Jedina "proaktivna politika" tih narikača svodi se na prijetnje starijim bratom iz Zagreba, koji samo što nije riješio sve njihove probleme. I sve tako, punih dvadeset i pet godina, dok se za to vrijeme iz dana u dan povećava gomila suvišnih fildžana.

Tako je nedavno američki državni tajnik Mike Pompeo posjetio Hrvatsku. Susret između njega i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića održan je u Dubrovniku, i to na zahtjev američke strane. Pompeo je, kako je to lijepo sažeo hrvatski ministar vanjski, Gordan Grlić Radman, prevalio put dugačak samo da bi Andreja Plenkovića pohvalio zbog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom i da bi podcrtao strateško savezništvo dva u svemu ravnopravna partnera. U tom razgovoru, dvojica "partnera" dotaknuli su se i položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, o čemu su nas uredno obavijestile bosanskohercegovačko-hrvatske narikače. Kažu kako se Mike Pompeo toliko nasikirao zbog položaja Hrvata u BiH, da je zatražio repete samo jedanput na ručku koji je potom uslijedio.

Pompeo, dakle, nije, gluho bilo, kako to konfabulira Zoran Milanović, hrvatski Waldorf i Stalter u jednom, stigao u Hrvatsku samo s jednim ciljem, zato da Plenkoviću uvali američke avione F-16. (Sjećate se, valjda, tko su Waldorf i Stalter? To su ona dvojica čangrizavih i živahnih starčića iz The Muppet Showa, koji s balkona zlurado komentiraju sve oko sebe.)

Pokušajmo rekonstruirati što se događalo na američko-hrvatskom "sumal na vrhu" sastanku. Na žalost, pravu istinu ćemo saznati tek za kojih pedeset-šezdeset godina, kad iz arhiva na površinu ispliva transkript razgovora Andreja Plenkovića i Mikea Pompea u Dubrovniku. Stoga nam preostaje tek svemoćna fikcija. Zbog prostornog ograničenja, orijentirat ćemo se samo na onaj dio razgovora koji ima veze s položajem Hrvata u Bosni i Hercegovini.

"Dakle, kaže Pompeo. "Ako kupite šest aviona, dobivate jedno krilo gratis... Volti lijevo, volti desno. Dobri ovi kolutići."

"To su lignje, gospodine državni tajniče", kaže Radman.

"Li-nje", kaže Pompeo.

"Da. Lig-nje."

"Znači: lig-nje. Pa što odmah ne kažeš!"

"A ako kupimo dvanaest aviona, što onda dobivamo, može li u tom slučaju jedan avion gratis?" upita Plenković.

"To je malo tu mač", kaže Pompeo. "Nudim u tom slučaju komplet krila, i lijevo i desno, i propeler. To je naša posljednja ponuda."

"A što ćemo s ravnopravnošću Hrvata u Bosni i Hercegovini?" upita Plenković.

"Hrvati u Bosni i Hercegovini? Aj dont anderstend!"

"Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini nisu ravnopravni s druga dva naroda."

Pompeo se potom okrene svome savjetniku:

"Johne, jesi li ti znao za to, da ima Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini?"

"Jesam, gospodine državni tajniče. Mister Zelko Komsik je Hrvat."

"Rili!?"

"Rili."

"Zato, dakle, mister Komsik skoči svaki put kad mister Bejkir uđe u prostoriju? Zato jer je neravnopravan?"

"Da, gospodine državni tajniče."

"Vi, mister Plenky, koliko sam razumio, tražite popust zbog toga što su Hrvati u Bosni i Hercegovini neravnopravni?"

"Upravo to."

"Mogu vam ponuditi dva posto."

"Bez tri posto neću da razgovaram."

"Okej, neka bude tri posto", kaže Pompeo, a onda se približi svom savjetniku Johnu i šapne mu na uho: "Piši tri, a pamti dva."

Da bismo dobili što cjelovitiju sliku, odmaknimo se, sada, od "visoke politike", pa se spustimo u realne, ovozemaljske visine. Mjesto radnje: Mostar, sjednica Hrvatskog narodnog sabora. Jeste li se ikada zapitali kako se u principu odvijaju sjednice HNS-a? Uvodničar, najčešće u liku i (o)djelu Dragana Čovića prepriča ukratko što je u posljednje vrijeme govorio Bakir Izetbegović. Dakle, točka 1: Tako je govorio Bakir Izetbegović. Točka 2: Razno, s posebnim osvrtom na točku 1. A onda uvodničar iziđe za govornicu, pa kaže:

"Hoćemo li, braćo?"

"Hoćemo", kažu ovi.

"Ajme nama, jadni li smo..."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.