Kafka na steroidima

"Ima tome poprilično, kako se već nikome pod bajrak više ne ide", kaže Avdo Sidran u svojoj antologijskoj pjesmi "Dernek u Sarajevu, sjeseni1769." Od tog antologijskog derneka prošla su već dva i pol stoljeća, a on svejedno traje. Ima tome poprilično, da parafraziram Sidrana, kako traje lov na halal-Hrvate, rijetku i dragocjenu zvjerku koja se u Sarajevu suhim zlatom plaća. Volti dolare, eure ili kaemove. Poput one igre PokemonGo. Dakle nešto kao Halal-Hrvat Go. Prošla su zlatna vremena, kad je Stipe Mesić prošo Bosnom kroz gradove, sve učeći Hercegovce loviti ribu. Zatim je došla Jadranka Kosor. Međutim, internet ima jednu nezgodnu osobinu, radi se o rijetko viđenom zlopamtilu: za razliku od ovdašnjih glasača, i jednih i drugih i trećih, i Ostalih, taj pamti sve, ni po babi ni po stričevima. Te hrvatske "moralne vertikale", koje nama ovdje svako malo dolaze soliti pamet, obično vuku za sobom otvorene ormare iz kojih ispadaju kosturi. Tako je Stipe Mesić za suptilnu izvedbu "Jure i Bobana" na festivalu Australski šlager sezone 1992. nagrađen kišom dolara koje je raspamećena publika bacala na harmoniku i kajdanku, a što se tiče Jadranke Kosor, Feral Tribune je svojevremeno pisao o načinu na koji se Kosorica dočepala stana u užem centru Zagreba, u vrijeme dok je bila miljenica Franje Tuđmana. Međutim, sve ovo se u Sarajevu previđa po principu svijetle mrlje. Bitno je samo da se radi o osobi koja je Za Građansku. Isto to vrijedi i za Hrvate koji nemaju kostura u ormaru. "NothingElseMatters", što bi rekla ona pjesma RMK Zenice, pardon Metalice.

Najnoviji ulov agilnih lovaca na halal-Hrvate je Sandra Benčić, zastupnica u hrvatskom Saboru iz političke platforme "Možemo!". Ona se upecala u mrežu Faruka Vele najslavnijeg lovca na halal-Hrvate u Bošnjaka, nekoj vrsti bošnjačkog Ježurke Ježića. U intervjuu koji je objavljen na portalu radiosarajevo.ba, Sandra Benčić kaže da je ona Za Građansku. Točka. Tokom cijelog intervjua, agilni Vele nabacuje voleje koje Sandra Benčić spremno šalje prema desetom redu publike. "Gospođo Benčić, zašto ste smatrali bitnim upozoriti javnost u Hrvatskoj na lik i djelo lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića?" kaže Vrli Pitac. "Zato jer je Čović političar opterećen brojnim aferama i jer je slika i prilika modela vladanja HDZ-a koji se pokazao pogubnim kako za RH tako i za BiH", kaže Sandra.

"Da li, po Vama, BiH zaslužuje biti država građana, u kojoj je građanin zaštićen i ima svoja prava, kao u ostatku Europe, a ne puki etniciteti?" kaže Vrli Pitac. "Naravno da BiH zaslužuje biti država svih građana i građanki koji u njoj žive. Svaka alternativa tom konceptu je zaustavljanje razvoja BiH. Svi moramo tražiti punu jednakost svih građana i građanki; to isto tako uključuje i pravo na izražavanje nacionalnog, vjerskog i etničkog identiteta", kaže spremno Sandra.

U oba ova slučaja teško se odlučiti što je gluplje:volej-pitanje Vrlog Pitca ili odgovor uvažene hrvatske zastupnice. Kao da gledamo neku od neobjavljenih snimki Top liste nadrealista. Hajdemo malo ovaj drugi odgovor Sandre Benčić prevesti na "hrvatski": "Naravno da Hrvatska zaslužuje biti država svih građana i građanki koji u njoj žive. Svaka alternativa tom konceptu je zaustavljanje razvoja Hrvatske. Svi moramo tražiti punu jednakost svih građana i građanki; to isto tako uključuje i pravo na izražavanje nacionalnog, vjerskog i etničkog identiteta." Što je s političkim pravima? Gdje su tu hrvatski Srbi? Talijani, Romi, Bošnjaci? Pa oni su "građani", kaže Sandra. Isto to tvrdi i hrvatska desnica koja je prije par godina pokušala referendumskom inicijativom reducirati prava manjina u Hrvatskoj. Hoće li onda Sandra Benčić u nekoj budućoj emisiji Otvoreno HRT-a sjediti desno od Mislava Togonala, između Hrvoja Zekanovića i Zlatka Hasanbegovića?

U romanu "Republikanci" suvremene francuske spisateljice CecileGuilbert, autorica na jedan superioran način razgolićuje strategiju francuskih političkih stranaka, kako lijevih tako i desnih. Ona je sažima jednom poznatom Napoleonovom izjavom: "Prvo obećaj, a poslije ćeš vidjeti." Politika je borba za vlast, borba na život i smrt, i ništa drugo. To je svijet koji ne razmišlja ni o čemu drugome osim o sljedećim izborima, tvrdi CecileGuilbert. Zvuči li vam ovo poznato? Nije, izgleda, ni Francuska mnogo odmakla u odnosu na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Zbog čega je vlast HDZ-a u Hrvatskoj toliko dugovječna, usprkos skandalima i aferama koje niču gotovo na dnevnoj bazi, još tamo od 90-ih, pa od Sanadera, preko Karamarka, pa do cijepljenja rodbine preko reda i dernečenja društvenih elita u vrijeme "lockdowna" po privatnim lokalima. Svaka politička stranka, čini se, u nedostatku alternative, što je rak-rana suvremene politike, jaka je onoliko koliko su njeni oponenti slabi. Dakle, snaga Plenkovićeva HDZ-a je u oporbenjacima poput Sandre Benčić, koji su spremni u svakom trenutku pričati i o onome o čemu pojma nemaju, povlađujući jednom nacionalizmu boreći se tobože protiv drugog na način da mu daju vjetar u leđa. Apsurd? Ne bih rekao.

Tek trebate vidjeti što je apsurd, i to na primjeru Vrlog Pitca. Ima tome poprilično, što bi rekao Sidran, nekih pet godina kako se Faruk posvađao s Velom. Negdje tamo 2015. godine, dok je bio na platnom spisku Fahrudina Radončića, kaže Faruk, odnosno nepotkupljiviinternet: "I dok su ozbiljni intelektualci poput Ivana Lovrenovića govorili o 'lakrdiji Komšić', akademik Muhamed Filipović upozoravao da je Komšić rezultat 'neodgovornog i đilkoškog postupka', a Mile Lasić ukazao na današnjeg lidera DF-a kao na fatamorganu... Komšić je, skriven iza lika džematlije (N. Gljiva) po Sarajevu igrao ulogu neshvaćenog genija iza kojeg se, kako otkrismo, krije sitan šibicar koji bi da se igra budućnošću ove zemlje. I, zaista, nije li bosanska kriza počela upravo s ukazanjem Komšića u Predsjedništvu BiH?"

Tri godine kasnije, kaže Vele (Faruka niđe): "No, ovdje valja naglasili još jedan za državu BiH važan aspekt ove priče – izbor Željka Komšića. Uprkos propagandi iz Hrvatske i površnim ocjenama iz ovdašnje autistične akademske zajednice, gdje se zanemaruje činjenica da je problematiziranje izbora čelnika DF-a tek povod za bujanje jednog starog velikodržavnog nacionalizma i pokazivanje davno skrojenog svilenog gajtana za ovu zemlju – sada je jasno da je patriotska podrška građanskom konceptu, kojeg predstavlja Komšić, bila ključna za zemlju u ovom historijskom trenutku."

Moram priznati da sam potpuno zbunjen. Je li to isti onaj Željko Komšić za kojeg Faruk kaže "da pred javnošću izigrava odmetnutog ČeGevaru (Che Guevara). S tom razlikom što je el komandante svoju kičmu ostavio u bolivijskim šumama, dok je Željko Komšić kičmu savio u luksuzne automobile pojedinih sarajevskih biznismena. A krajnji domet njegove uspravnosti su novosarajevske mansarde."

Tko zna? Možda postoje dvojica Željka Komšića, a da je Faruk malo Faruk a malo Vele. Kao kod Roberta Louisa Stevensona: Dr Faruk i Mr Vele. Odnosno Dr Željko i Mr Heineken, ako je vjerovati Faruku: "No, mnogo je ozbiljnije ono što se valja iza čovjeka čije se skoro 20-godišnje prisustvo u institucijama vlasti (...) može mjeriti brojem ispijenog podnevnog piva ili, pak, brojem stanova koje je oduzimao boračkim porodicama u Novom Sarajevu."

Je li Vele zapravo Faruk koji je došao tobe, ili je pak Faruk miš Vele koji je iskočio s Radončićeva broda koji tone i uskočio u onaj Izetbegovićev koji pušta na sve strane? Pitanje za milijun dolara: Je li Faruk Vele živi dokaz one kafkijanske preobrazbe? Primjer kako od čovjeka nastaje miš? I to u svega tri godine. Kafka na steroidima? Apsurd? Ne. Radi se o "pragmatizmu" na bosanskohercegovački način.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.