Gospođa ministarka u epizodi Dio koji nedostaje

Hrabrost je biti čestit, plemenit, uzvišen, isto tako kao što je hrabrost biti podao i nevaljao. (...) Podjednaka je hrabrost uzneti se u zrak na nepouzdanoj Ikarovoj spravi, koju je naš vek usavršio, kao i spustiti se, u gnjuračkome oklopu, u mulje morskog dna.

Branislav Nušić, Gospođa ministarka

Uvažena gospođa ministarka probudila se jedno jutro puna poleta. Prišla je prozoru. Promatrala je trg okupan suncem i zamišljala na njemu svoj pet metara visoki spomenik. Obuzela ju je neka milina. Vani je bio prekrasan dan: sijalo je sunce, a vrijedne su vrane uklanjale mrtve štakore s ulica. Uvažena gospođa ministarka je zatim napravila kavu, sjela za stol i upalila laptop. Pažnju joj je odmah privukao intervju desetorostruke oskarovke Jasmine Ž.

"Iskreno, ne razumijem odnos vlasti prema bosanskohercegovačkom filmu. A posebno ne razumijem da moj film nema nikakvu podršku osim praznih obećanja. Ne bilo čiji, već moj! Već dvije godine se borim da pokrenem film i nalazim samo na blokade i prepreke", izjavila je slavna redateljica. "Kao da sam kažnjena zbog devet ili deset Oscara kolko sam dosad osvojila... ne sjećam se ni sama više kolko."

"E, pa nećemo tako", reče uvažena gospođa ministarka.

Vlastiti spomenik sada je odjednom postao tek daleka iluzija, i uvaženu gospođu ministarku obuzme bijes. Uzme mobitel i nazva Jasminu.

"Jasmina, bona, šta je ovo! Ja tebi pesto tisuća, s oproštenjem, a ti meni nož u leđa. A da ne govorim za onaj film o mladom Hitleru. Ostavila ti sto milja, da ti se nađe, a da mi nikad nisi objasnila zbog čega si odustala od njega."

"To sam ti dosad sto puta objasnila. Poslala sam ti izvještaj. Ti dobro znaš da nisam uspjela pronać dječaka s hitlerovskim brčićima. Nema gdje nismo pravili casting. Svih sto hiljada sam potrošila u potrazi za dječakom, unajmljivala auta, ketering, al džaba. Da sam ga našla iz istih bi stopa snimila film."

"A šta je s ovih pesto tisuća, s oproštenjem?"

"Pa gdje ti živiš, uvažena gospođo ministarko!? Kad si ti zadnji put bila u samoposluzi? Znaš li ti, jadna, pošto je kruh, milijeko... Čitaš li ti išta osim brojeva odjeće koju kupuješ... Briga tebe što je deset u pola skočilo na četrnest maraka", reče Jasmina. "Bila sam jedan dan kod onog Ćele. I znaš šta mi kaže... Jasmina, bona, ne mogu ti izdvojit više od osamsto milja. Znaš i sama da se u ovoj zemlji više isplati ulagat u pendreke nego u film. Došlo mi je da mu kažem ćelo, ćelo, dođi mi na prelo... Ja ću, kako stoje stvari, morat odustat i od ovog filma. Samo ne znam kako ću na oči Šveđanima, Poljacima, Austrijancima, Turcima... koji su odriješili kesu. A ja se uvalila u trošak."

"Čekaj malo. Reci mi kolko ti još fali?" upita uvažena gospođa ministarka.

"Budžet je deset miliona..."

"Deset milijuna maraka", zaprepasti se uvažena gospođa ministarka.

"Eura", reče Jasmina. "Draga ministrice, gdje ti živiš. Ko ti još računa u markama. Ko će svaki put dijelit s dva. Ja sam kozmopolita... Ja sam već pošla sanjat u eurima."

"Pa kolko ti onda fali?"

"Brat bratu, šesto milja."

"Eura!?"

"Maraka."

"Puno je vala da je u pokojnim šilinzima."

"Čuj, puno! A brojiš pare onim svojim uzepeovcima, ko da si ministrica graditeljstva, a ne kulture. Čuj, Dom kulture u Grudama. Šta će njima Dom kulture!? Isto da si Eskimima sagradila tvornicu rashladnih vitrina. Nemoj me zajebavat! Jesi li mogla te pare lijepo prebacit meni i mirna Bosna, a bogami i Hercegovina. Mogla si dat koju marku i onome što gradi Mevlanu."

"Misliš kazalište?"

"Kakvo, bona, kazalište?! I Aja Sofija je nekad bila crkva. A vidi sad. Šta oni tvoji seljaci znaju. Grade Mevlanu, a da to i ne znaju."  

"Ne diraj mi u stranačke drugove! Sve mogu podnit, al da mi diraš u moje... A ti ciganaš na sve strane, od Ćele do Fadila. Izvini, al to neće ić! Stavi se malo u moju poziciju. Kako ćemo dobit lokalne izbore, ako levatima nešto ne dadnemo, pa i za Mevlanu?"

"U pravu si. Izvini, malo sam se zaletila", reče Jasmina. "Ako možeš kako pomoć... gdje ću od sramote odustat od još jednog filma. Onu akontaciju što si mi dala, već sam potrošila."

"Potrošila si sto milja!?"

"Jašta sam."

"U što, draga Jasmina?!"

"Znaš li ti kolko košta ketering restorana s dvije Michelinove zvjezdice? Iznajmljivanje sedam Tesli... Ne znaš. Znam da ne znaš. Ta neću od sramote sjest u Golfa. Ima toga još, da ti više ne nabrajam."

"Sačekaj malo, vidjet ću šta mogu učinit, ali znaš da si me uvrijedila s ono ministrica graditeljstva. Isto da sam ja Bob Graditelj. Šta da sam ja tebi rekla da si Jasmina Pendrek? Ili Jasmina Malina?"

"Izvini još jednom."

Zabrinuta za vlastiti spomenik i budućnost bosanskohercegovačke kinematografije, uvažena gospođa ministarka odmah je nazvala tajnicu i rekla joj da raspiše natječaj zvani konkurs za pilot projekt snimanja serije, a da zatim ode u banku i podigne 600 tisuća maraka.

"Kad će rezultati?" upita tajnica.

"Pobogu, dijete, zar nisi dosada naučila da se rezultati znaju unaprijed. Ne raspisuješ natječaj, ako ne znaš rezultate. Šta tu nije jasno!?"

"Šesto tisuća!?" reče tajnica. "U čemu ću ja to donit. Još ako nemadnu nijednog Andrića, ko prošli put kad sam išla po onih petsto tisuća. Dali su mi deset tisuća feslija! Morali smo ih viljuškarom vozit do Jasminine kuće."

"Nek ti David nađe kakav paket... ionako nema pametnija posla... od banana, napolitanki... Najbolji je onaj od banana, samo nek nešto stavi na dno, da se pare ne raspu. Uostalom, snađi se! I povedi nekoga da ti pomogne nosit. I da više nisam čula te nacionalističke uvrede. Čuj, feslija!? Znaš li ti šta je europski put i nulta tolerancija na nacionalizam. I javi mi kad završiš", reče uvažena gospođa ministarka i prekine vezu.

Pola sata kasnije tajnica je nazvala uvaženu gospođu ministarku i rekla joj da je podigla novac.

"Moram pohvalit Davida. Našo je paket u roku od deset minuta", reče tajnica. "I to od banana. On je čudo od djeteta. I opet su mi dali sve u fes... u apoenima od pedeset konvertibilnih maraka."

Završni čin ove drame odvija se u kafiću Blokada, u fantazmagoričnoj atmosferi bosanske (i hercegovačke) kasabe. Kroz oblake duhanskog dima dopirali su, kao iz magle, krici Seke Aleksić.

Gosti su se  čudom kada je kroz vrata ušao viljuškar u pratnji uvažene gospođe ministarke koja je pokazala na stol za kojim je sjedila Jasmina Ž., i viljuškarist je spustio paket ispred zbunjene Jasmine.

"Šta je ovo?" upita Jasmina.

"Dio koji nedostaje", reče uvažena gospođa ministarka.

(Svaka sličnost sa stvarnim likovima plod je nesretnog slučaja, kao mogući dokaz da je i Bog imao svojih loših trenutaka.)