Putovanje u nesvijest

Nije votka rakija

Mada noćas udara...

Momčilo Bajagić, Ruski voz

Prvi dio

Neka

Zuleta je jedno jutro probudio mobitel. Bio je mamuran i boljela ga je glava.

"Ko je sad", promrmlja i podigne mobitel.

Pogledao je na displej i javio se.

"Đe gori, Neka! Mogo si me, vala, pustit da se malo naspavam", reče Zule.

"Vidiš ti kolko je sati", reče Neka. "Stalno ti govorim da se prođeš votke. Pij viski ko vas normalan svijet."

"Jebaji ga."

"Nešto sam razmišljo..."

"Čuj razmišljo!?"

"Ne seri, Zule. Znaš što te zovem?"

"Da znam ne bi ti se ni javljo. Isto da sam ja ona bugarska baba, pa da znam šta će bit."

"Međunarodni ugled jedne nam i jedine Bosne i Hercegovine nikad nije pao na niže grane. Slažeš li se?"

"Slažem."

"Pala mi je na pamet jedna ideja..."

Zule se nasmijao.

"Šta se smiješ, koju pičku maternu!"

"Je li bolilo?" upita Zule kroz smijeh. "Izvini. Nastavi."

"Mislio sam okupit ambasadore najvažnijih zemalja i provodat ih ko mećke po Bosni i Hercegovini."

"Što onda mene zoveš?"

"Mislio sam da ih ti provodaš."

"Nisam ja jebeni turistički vodić. Šta je s Bećirom? Predsjednička plaća... A ništa pod milim bogom ne radi. Samo kuka i cmizdri."

"Znaš Bećira. Radije bi svoju babu poslo nego njega. Udušio bi ih do Nedžarića. Svi bi mu pobjegli iz autobusa. Mi smo se složili da si ti najbolji izbor."

"Ko to mi?"

"Ja i Miki."

"I Miki je tu! Zar ga nije onaj žuti šupak vratio nazad u Ameriku?"

"Došo je u vlastitom aranžmanu. Jel more?"

"More. Kad je za Mikija, more sve. Gdje da ih vodim? Vlašić, Igman, Prenj?"

"Ovo je najbolji dio... Vodićeš ih kod uzepeovaca."

"Nemoj me zajebavat!"

"Ne zajebajem. Ova akcija ima za cilj promociju ekonomskih, privrednih i prirodnih potencijala Bosne i Hercegovine, s posebnim naglaskom na jačanje međunarodne saradnje i privlačenje stranih investicija u ovaj dio države. A usput ćemo ga i šuknut uzepeovcima."

"Što baš ja?"

"Razmisli. Niko ih ne poznaje u dušu ko ti. Nek popizde. Ti si im gori od kamenca u bubregu. Hoćeš da ih Darling vodi?"

"Bože sačuvaj!"

"Znači, dogovoreno?"

"Dogovoreno."

"Obuci nešto ležerno, šmekerski."

"Imam Bayernovu trenerku. Donio mi dajdžić iz Njemačke. Crvena. Prava esdepeovska. Ne znam je li problem što je Adidasova. Da mi se Miki ne naljuti?"

"Ko ga jebe? I njega i njegov Nike. Ne mere sve bit ni po njegovom. I seri im sve u šesnest, ko što samo ti znaš."

"Hoću, ne sikiraj se."

Drugi dio

Prozivka

"Turistički potencijali naše zemlje još uvijek nisu u potpunosti iskorišteni. Nadam se da će ova posjeta doprinijeti značajnijem ulaganju u turistički sektor ovog kraja. Ja ću sad prozivat jednog po jednog, po zemljama iz kojih dolazite. S nama je i Miki, jer ona žuta budala još uvijek nije poslala svog predstavnika u Sarajevo. Koga prozovem, nek podigne ruku. Je li jasno?!"

"Jasno", odgovoriše veleposlanici uglas.

"Kina?"

"Ovdje."

"Engleska."

"United Kingdom", mister Zule. "Ovde."

"Njemačka."

Zule je čekao, međutim, nitko se nije javljao. Prepoznao je njemačkog veleposlanika koji je tipkao na mobitel.

"Alo, Rumenige!" poviče Zule. "Cvikeraš!"

Rumenige podiže glavu, pa pogleda u Zuleta i podigne ruku.

"Tu je", reče.

"Pa šta šutiš, koju pičku maternu!"

"Entschuldigung", reče Rumenige.

"Jebem ja i tebe i tvoj entšuldigung. Drugi put nemoj spavat na ušima. Idemo dalje. Austrija?"

"Tu je."

"Slovenija?"

"Tukaj."

"Hrvatska... s oproštenjem?"

"Tu sam."

"Turska?"

"Merhaba, Zule", reče turski veleposlanik visoko podigavši ruku.

"Merhaba, maj dir frend! I pozdravi mi Tayyipa kad ga vidiš. Samo mu reci da ga je Zule pozdravio."

"Hoću", reče turski veleposlanik.

Nakon prozivke, veleposlanici su ušli u autobus. Nakon kraće prepirke između Mikija i Rumenigea oko toga tko će sjesti pored Zuleta, autobus je krenuo.

Treći dio

Stožer

Veleposlanici su dahtali dok su se pod budnom Zuletovom paskom penjali na Stožer iznad Kupresa.

Kad su stigli na sami vrh, Zule im pokaže ispred sebe, prema Kupreškom polju.

"Sve ovo što vidite pred sobom oslobodila je slavna Armija BiH. Za vašu informaciju otkriću vam jednu od najstrože čuvani tajni. Armija BiH, preodjevena u uniforme Hrvatske vojske, oslobodila je veći dio Hrvatske. A sve je započelo ovde, na Kupresu. Oslobodili mi Kupres od Srba, pa sačekali ustaše, da im ga predamo. Sasto ti se ja s Antom..."

"With mister Cash?" upita Miki.

"Ja", reče Zule. "Samo je jedan Ante."

"Kako CIA ne zna za to?"

"I Real nekad izgubi. Mogu li nastavit?"

"Možeš", reče Miki.

"Sastali se mi i pitam ga ja: kako je Ante. Dobro, kako si ti, Zule. Šta ima, pitam ja. Nema ništa, kaže on. Imam jednu malu molbu, kaže Ante. Koju, pitam ga ja. Bi li vi, pita me, oslobodili Hrvatsku. To je vama čas posla, a nama bi puno značilo. Nema problema, kažem ja. Al da cijeli svijet misli da je Hrvatsku oslobodila Hrvatska vojska, kaže Ante. Nema problema, kažem ja. Nije beg cicija. Samo nam nabavite uniforme Hrvatske vojske. Već sutradan na Kupres stigla tri šlepera s prikolicama, puna uniformi Hrvatske vojske. Ostalo je, štono se kaže, povijest."

Četvrti dio

Windows-Rama

Autobus se sporo vukao prema Draševu, odakle se uskim putem iznad Ramskog jezera planirao spustiti prema Rami i samostanu na Ščitu koji je bio krajnje odredište, a zatim se zaustavio na mjestu odakle se vidjelo Ramsko jezero. Putnici su izišli iz autobusa i do besvijesti slikali mobitelom, sve dok ih Zule nije prekinuo.

"Gasi mobitele i slušaj vamo", reče Zule. "Nalazimo se u drvenoj bošnjačkoj općini Windows-Rama."

"Misliš Window-Rama", reče Miki.

"Ja, Window-Rama. Windowsi su u Americi. Izvinjavam se."

"Koja narod živjela dole?" upita Rumenige.

"Vlasi", reče Zule.

"Vlasi?" upita Rumenige.

Zule se okrene prema Mikiju.

"Kako se na engleskom kaže vlasi?" upita.

"Fucking niggers", reče Miki.

"Ovo prelijepo jezero, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu, obranila je Armija BiH. Nemojte nasjedat na lažne priče o Hrvatskom vijeću obrane, već slušajte svoga Zuleta. Kad sam vam ja slago!? To su obični kokošari i uzepeovci. Sad ulazite u autobus i nastavljamo dalje, prema onom samostanu", reče Zule i pokaže prema samostanu.

Autobus se dugo spuštao uskim i prolomljenim serpentinama iznad Ramskog jezera. Neki putnici su, u strahu, sklopili oči. Otklopili su ih tek kada se autobus zaustavio u dvorištu franjevačkog samostana na Šćitu.

"Ja sam odrasto s vlasima i poznajem ih ko šupalj džep, pa ako imate nekih pitanja, slobodno pitajte", reče Zule čim su putnici izišli iz autobusa.

"Šta je ono?" upita turski veleposlanik pokazujući prstom prema brončanom raspelu u dvorištu franjevačkog samostana.

"Krst", reče Zule.

"Krst?"

"Ja, krst."

"Pa ne liči mi ovo na krstove po grobljima."

"Imaš dvije vrste krstova: s čoekom i bez čoeka."

"Zule, Zule", poviče Miki u jednom trenutku.

"Šta je bilo?" upita Zule. "Đe gori?"

"Rumenige je osto u autobusu. Pao je u nesvijest."

"Super", reče Zule. "To i je bio cilj našeg putovanja, da padnete u (ne)svijest... Ili barem na guzcu..."  

(Svaka sličnost sa stvarnim likovima plod je nesretnog slučaja, kao mogući dokaz da je i Bog imao svojih loših trenutaka.)