Give me five!

Po najnovijim anketama koje od specijaliziranih agencija naručuju komercijalne televizije u Hrvatskoj, što je praksa koja traje godinama, najpopularniji političar u Hrvatskoj je Zoran Milanović. Prati ga, s par postotaka manje, Andrej Plenković. Najomraženiji političar, po istoj anketi, je Andrej Plenković s 28 posto glasova, dok je drugi Zoran Milanović sa 6 posto glasova manje.

Koliko je na ovaj rejting dvojice vodećih političkih alfa mužjaka u Hrvatskoj utjecala politika prema Bosni i Hercegovini, teško je procijeniti. Međutim, ono što je vrlo važno naglasiti, Milanović je upravo preko Plenkovićeve, odnosno HDZ-ove licemjerne politike prema Bosni i Hercegovini, ogolio bezidejnost i kolonijalni mentalitet te politike. Svi oni drugi Milanovićevi pokušaji, s kojima se hrvatska javnost zabavljala danima, svi oni "plameni jazavci", "udbašenke", "sinovi mame lekarke", i tako dalje, ništa su po političkim benefitima u usporedbi s njegovom politikom prema bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Otada traje mutavo i nesuvislo "spašavanje vojnika Plenkija", u čemu zdušno sudjeluju hrvatski kvaziliberalni portali, "ljevičari", javna televizija, pa sve do hrvatskih komšićoida, poput Aleksandra Stankovića i sličnih. Plenković, po svojim jeftinim pokušajima da se izvuče neokrznut iz bosanskohercegovačke krize, koja je u svojoj suštini ustavna, što u svakoj normalnoj državi predstavlja onaj najviši stupanj kaosa, podsjeća na šahistu koji se pokušava izvući iz šah-mat pozicije krađom figura.

U tom je smislu nedavno na jednom bosanskohercegovačkom portalu objavljen intervjuu sa stanovitim Domagojem Kneževićem, uvaženim gospodinom doktorom i savjetnikom ministra vanjskih i europskih poslova u Vladi RH, Gordana Grlića Radmana. Ključni dio njegova intervjua došao je na kraju, gdje je otvoreno "bocnuo" Zorana Milanovića, s namjerom da opere lik i djelo svog šefa Andreja, tvrdeći kako je Plenkovićeva Vlada "napravila najviše za afirmaciju neriješenog hrvatskog pitanja u BiH nakon razdoblja vlasti predsjednika Tuđmana":

"A da to nije bilo nimalo lako, možemo se prisjetiti samo katastrofalnih politika prema Hrvatima u BiH bivšeg predsjednika Mesića i onih Vlada RH koje su vodile koalicije stranaka s lijevog političkog spektra (čitaj Milanovićeva, op.a.).  Na sreću, danas više nitko relevantan na hrvatskoj političkoj sceni ne negira postojanje hrvatskog pitanja u BiH i to je dobro jer je to strateško nacionalno političko pitanje."

Knežević je tu vjerojatno mislio na onu iz naftalina izvučenu Milanovićevu predizbornu potporu notornom Željku Komšića od prije više od deset godina, a zaboravlja "grijehe" vlastite stranke, zaboravlja da je isti taj Komšić nepunu godinu dana kasnije, sada kao član Predsjedništva BiH, doveden na Sinjsku alku, jedan od simbola plakatnog hrvatstva, i to u mandatu HDZ-ove premijerke Jadranke Kosor. Mali podsjetnik: Jadranka Kosor je u to vrijeme bila politička mentorica mlađahnog Andreja Plenkovića, osoba koja je evoluirala od Tuđmanove miljenice pa do apologeta sarajevske "građanske politike". (Uzgred, znate li da se u Staljinovoj Rusiji pored izraza "drug" gotovo ravnopravno koristio i izraz "građanin", gotovo u istom kontekstu u kojemu se koristi danas u Sarajevu.)

Britanac Tony Judt, jedan od najvećih europskih povjesničara 20. stoljeća, u svom kapitalnom djelu "Poslije rata", koje je nedavno napokon prevedeno na hrvatski, tvrdi kako su za "smrt Europe", odnosno "njen mir" nakon Drugog svjetskog rata, najzaslužnija dvojica ljudi: Adolf Hitler i Staljin. Zbog toga što su upravo njih dvojica glavni kreatori arhitekture današnje Europe, iz koje je za sva vremena prebrisano "nacionalno šarenilo" starog kontinenta, po kojemu je bio prepoznatljiv. O Hitlerovim "metodama" se manje-više zna gotovo sve, dok je Staljin svojom "građanskom politikom" prebrisao brojne nacionalne manjine u Rusiji, koje su stoljećima živjele na tim prostorima, od kojih su najpoznatiji krimski Tatari i povološki Nijemci. Time je Europa postala manje-više homogena, odijeljena nacionalnim granicama, uz rijetke izuzetke, poput Bosne i Hercegovine i donedavno Ukrajine. Pretvarajući Federaciju BiH u nacionalnu državu Bošnjaka, međunarodna zajednica je samo nastavila tamo gdje je ova dvojka stala.

Knežević zaboravlja period Sanader-Mesićeve kohabitacije, kada je hrvatska politika prema bosanskohercegovačkim Hrvatima poprimila razmjere usklađene i orkestrirane političke prostitucije. Mogao bih još nabrojiti cijeli niz sličnih primjera, ali ću spomenuti samo dva, koji su se odigrali relativno nedavno: posjetu notornog Šefika Džaferovića Vukovaru i nedavno Komšićevo gostovanje u emisiji "Nedjeljom u 2" kod Aleksandra Stankovića.

Posebno mi je zaparala uši jedna rečenica iz Kneževićeva intervjua: "Nemamo razloga biti nezadovoljni radom novog visokog predstavnika. Hrvatska od samog početka podržava rad novog visokog predstavnika. Mislim da nemamo razloga biti nezadovoljni njegovim radom, ako ga usporedimo s djelovanjem njegovih prethodnika, a posebno ako to stavimo u kontekst trenutnog globalnog geopolitičkog stanja i odnosa velikih sila nakon rušenja međunarodnog poretka uslijed ruske agresije na Ukrajinu."

Možda bi ovo imalo smisla da postoji barem jedna hrvatska diplomatska nota tijekom mandata notornog Valentina Inzka, na primjer onda kada je uz zdrav razum vrijeđao i osnovne matematičke zakone (tablicu dijeljenja, op.a.). Je li hrvatska Vlada zadovoljna i zbog toga što je Christian Schmidt kontinuirano minirao pregovore oko Izbornog zakona? Je li ikada itko iz hrvatske Vlade poslao dopis Schmidtu da mora zaštititi Ustav BiH, umjesto što brani "srpske šume" od Milorada Dodika? Je li Andrej Plenković došao u Mostar 2014. godine? Ili je to bio Zoran Milanović?

Oko naših visokih predstavnika, pogotovo oko Inzka i Schmidta, ne treba gubiti vrijeme niti bilo što očekivati od njih. Oni su neokolonijalni upravitelji koji vode računa isključivo o interesima zemalja iz kojih dolaze, čime se na jedini logičan način može objasniti njihovo dosadašnje djelovanje. Oko Schmidtovih postupaka u BiH, uključujući i kršenje Ustava, bespogovorno stoji cijela njemačka vanjska politika.

Ovo dvadesetogodišnje bacanje prašine u oči bosanskohercegovačkim Hrvatima isključivo je rezultat kapitulantske politike svih hrvatskih vlada dosad, uključujući i Milanovićevu. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da su Bošnjaci 2006. godine pokušali kao srpskog člana Predsjedništva instalirati nikakvog fiktivnog Željka Susjedića? Pretpostavljam da bi se BiH raspala kao kula od karata.

Propitivanje logike međunarodnih aktera bosanskohercegovačke crnohumorne travestije, kakvo prevladava s hrvatske strane, uz neizostavno kmečanje, uzaludan je posao. Politika, pogotovo ona današnja, ne samo u BiH, već i u svijetu, ne počiva više na logici i međunarodnom pravu, već isključivo na interesima velikih sila.

Veliki američki pisac Kurt Vonnegut, čija stota obljetnica rođenja pada ove godine, poznat kao oštar kritičar američke vanjske a još više unutarnje politike koja je kao vrhunaravno društveno-političko načelo oktroirala nemilosrdni socijalni darvinizam, ovaj fenomen je objašnjavao time što u politici uglavnom završavaju takozvani "PL-ovi" (psihopatske ličnosti), što je, po njemu, "medicinski izraz za naoko normalne ljude koji nemaju savjesti". "PL-ovi", kaže Vonnegut, "djeluju potpuno normalno i potpuno su svjesni patnji koje njihovi postupci mogu prouzročiti drugim ljudima, ali nije ih briga. Ne može ih biti briga jer su ludi. Nemaju sve daske na broju. (...) Toliko njih, PL-ova bez srca, drži značajne poslove u našoj federalnoj vladi, kao da su oni vođe, a ne bolesnici. Oni su preuzeli kontrolu. (...) Oni će vam svaki dan nešto odlučiti, a zatim i učiniti, jer se ne boje. Za razliku od normalnih ljudi nikad nisu ispunjeni sumnjama, jednostavno zato što ih boli kurac što će se dogoditi poslije."

Sjede, tako, u devetom krugu pakla, austrougarski kaplar Adolf Schicklgruber i Koba, bivši gruzijski bogoslov, i gledaju televiziju, najprije prizore iz ukrajinskih gradova pa onda najdugovječniji humoristički reality na svijetu, u kojemu se bosanskohercegovački natjecatelji bezuspješno pokušavaju dogovoriti oko izmjena Izbornog zakona. "Give me five!" reče Schicklgruber u jednom trenutku i ispruži desnicu ruku prema Kobi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.