Bismarck iz Mrduše Donje

Koliko ste samo puta posljednjih godina mogli pročitati, ili čuti na televiziji, uglavnom s hrvatske strane, vezano za višegodišnji rašomon oko Izbornog zakona, dobronamjernu tezu da je jedini logičan iskorak za budućnost Bosne i Hercegovine dovesti u red stanje u Federaciji BiH, pa tek onda taj princip primijeniti na višoj razini? Da je to jedini način da se očuva jedna višenacionalna zemlja poput BiH?

Jedna sasvim logična i uvjerljiva teza, jer je sve drugo održavanje stanja latentnog konflikta u zemlji i njeno ubrzano pražnjenje. Zbog čega se to događa? Zbog čega je visoki predstavnik, očito uz odobrenje Amerikanaca, minirao dosada najozbiljnije pregovore oko Izbornog zakona, one održane prije mjesec-dva u Neumu? Odgovor na ovo pitanje daje dubinsku dijagnozu stanja u BiH bolje nego bilo što drugo.

Prije tjedan-dva u svojoj kolumnu u Večernjem listu, Josip Muselimović je, komentirajući aktualnu društveno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini, konstatirao kako se u zemlji ništa nije promijenilo u posljednjih stotinu godina. Možda se upravo u ovoj konstataciji krije ključni razlog današnje nezavidne situacije u zemlji?

Radi se, dakle, o nekoj vrsti neokolonijalizma koji svoje korijenje vuče iz prošlosti, kolonijalizma koji je bio uzrok Prvog svjetskog rata, najveće klaonice u povijesti čovječanstva, gdje je upravo Balkan, odnosno BiH, bila ona inicijalna iskra koja je zapalila svijet. Nekome će možda ova teza na prvi pogled zazvučati kao samo još jedna od teorija urota u nizu, kakve su preplavile javni prostor. Međutim, kada se malo dublje zagrebe ispod površine, stvari stoje bitno drugačije.

Cijeli se svijet zgražao kada je Grčka držala Makedoniju u svojevrsnom predsoblju europskih integracija zbog imena te države, da bi se postigao kompromis oko imena Sjeverna Makedonija, čemu su se grčki nacionalisti također protivili, da bi štafetu od Grčke preuzela Bugarska tražeći od Makedonaca da se odreknu čak i naziva jezika, što faktički znači da se odreknu vlastitog identiteta. To bi otprilike bilo kao da Hrvatska priječi ulazak Srbije u Europsku uniju, tražeći da se u srpski ustav unese hrvatski jezik kao službeni. Izgleda vam apsurdno? Naravno. Ali je to, na žalost, u međunarodnoj politici, koja je doživjela svoj krah u godinama nakon američkog "11. rujna", danas postalo gotovo pa normalno.

Ili, da navedem jedan još svježiji primjer, a to je onaj nedavni, kada je Viktor Orban izrazio "žal za mađarskim morem" iz vremena Austrougarske Monarhije. A da ne spominjem invaziju Rusije na Ukrajinu čiji su motivi isključivo kolonijalni, gdje nije nevina nijedna od strana uključenih u taj globalni sukob, koja je možda najradikalniji mogući dokaz teze kako je kolonijalna podjela svijeta još uvijek živa, i kako u konačnici dovodi do svjetskih ratova.

Bugarskoj se, znači, toleriraju slične stvari, dok se oko Zorana Milanovića stvorila tolika buka, koju uglavnom stvaraju Plenkovićevi dobošari patetičnim povezivanjem s tragedijom Ukrajine, jer su se, eto, nasekirali da ne bi ista sudbina mogla zadesiti Finsku i Švedsku, dok imaju razumijevanja za Erdoganovu "zabrinutost" povodom Finske i Švedske, gdje je utočište pred Erdoganovim režimom pronašao određeni broj Kurda i "gulenovaca", odnosno "terorista" kako ih Erdogan naziva.

Je li se netko u ovoj zemlji zapitao je li slučajno to što su je do ovog, nimalo zavidnog stanja, u najvećoj mjeri dovela dvojica bivših visokih predstavnika, Austrijanaca: Wolfgang Petritsch i Valentin Inzko? Koji dolaze iz zemlje koja je sljednica Austrougarske koja je zbog svojih megalomanskih ambicija prema ostatku Balkana izazvala Prvi svjetski rat? Zbog čega je Valentin Inzko neposredno uoči odlaska s funkcije visokog predstavnika donio zakon o negiranju ratnih zločina, koji je zaustavio sve političke procese u zemlji? Možda zbog toga što kolonijalizam uglavnom egzistira u simbiozi s neredom i kaosom, s korumpiranim domaćim političkim elitama koji su jedan od nužnih preduvjeta u sličnim procesima? 

U skladu s ovim, treba se zapitati zbog čega na američkoj crnoj listi nema najkorumpiranijih političara u ovoj zemlji, što se prvenstveno odnosi na Bošnjake? Pa zbog toga što su im upravo takvi glavna poluga preko koje mogu provoditi svoje politike. Nedavno sam za jedan hrvatski tjednik pisao feljton o kratkoj fenomenologiji CIA-e, nakon što sam do određene mjere istražio tu temu. U svim onim prljavim, zakulisnim aktivnostima CIA-e u prošlosti, od Irana, Gvatemale, Kube, Afganistana, ova organizacija se oslanjala isključivo na korumpirane domaće kadrove, što govori u prilog tome da se ovdje radi o jednom uvriježenom obrascu.

Nakon Austrijanaca dobili smo visokog predstavnika iz Njemačke, koji samo nastavlja tamo gdje su dvojica Austrijanaca stala. U jeku političke krize koja je stvorena oko Izbornog zakona i (ne)održavanja narednih parlamentarnih izbora, Christian Schmidt donosi zakon o nepokretnoj imovini, po kojemu sva nepokretna imovina u entitetima pripada državi, odnosno najvišoj instanci vlasti.

Je li ovaj zakon donesen zbog građana Bosne i Hercegovine? Čisto sumnjam, bez obzira na činjenicu što bi Austrijanci i Nijemci bez ikakve sumnje upravljali našim šumama, na primjer, neusporedivo bolje i poštenije od Čovićevih, Izetbegovićevih ili Dodikovih kleptomana.

Je li s ovim povezana podrška "međunarodne organizacije", odnosno (ne)suđenih kolonizatora utopijskoj ideji građanske države, bez obzira što se to kosi s Dejtonskim mirovnim sporazumom i Ustavom BiH? Vjerojatno jeste. Zbog čega se forsira jedna potpuno iracionalna politika koja je uzrok većine problema s kojom se susreće današnja Bosna i Hercegovina? Iz vrlo jednostavnog razloga, rekao bih: umjesto da financirate tri koruptivne hobotnice, na ovaj način možete sve riješiti s jednom, onom "probosanskom", s političarima koji bi prodali rođenu majku za nefunkcionalni respirator.

Postoji tu još jedan dodatni razlog zbog kojega se favoriziraju Bošnjaci. Pa zbog toga što hrvatski i srpski nacionalizam nikada neće izići iz sfere utjecaja Hrvatske i Srbije, kao najpoželjnijih kolonizatora. Druga je stvar što su to neostvarive iluzije, što se sve to može svesti na uboge hrvatsko-srpske žabe koje su vidjele da se konji potkivaju, pa i one digle nogu. To vam je kao da uspoređujete dvojicu Bismarcka iz Mrduše Donje, Gorana Grlića Radmana ili Aleksandra Vulina, s pravim Ottom von Bismarckom.

Što taj kolonijalni status znači za budućnost Bosne i Hercegovine? Jedan od odgovora sam, prvenstveno sebi, pokušao predočiti mračnom distopijom "O zlatu, ljudima i psima", čija se radnja odvija u podijeljenoj Bosni i Hercegovini 2084. godine, u postkolonijalnom razdoblju, u zemlji odbačenoj na smetlište povijesti poput iscijeđenog limuna.

Čeka li nas u doglednoj budućnosti sudbina onih afričkih plemena, konkretno onih u Nigeriji, koja su imala tu nesreću da je na područjima na kojima su stoljećima živjeli pronađena nafta, odakle su potom brutalno protjerani od strane velikih svjetskih naftnih kompanija, u čemu su prednjačile one iz Velike Britanije, uz teror i masovna ubojstva? Ili već živimo neku mekanu varijantu te sumorne budućnosti čija je arhitektura predodređena upravo tim kolonijalnim odnosom?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.