Čitava jebena država je puna groznih, nesretnih, zbunjenih, ljutitih ljudi, i nitko nema dovoljno pameti da se iskreno "pozabavi" vlastitim prilikama.
Dennis Lehane, Piće prije rata
Pravosnažna presuda Miloradu Dodiku uvela je Bosnu i Hercegovinu u novu fazu političke krize. Međunarodna zajednica, kako stoje stvari u ovom trenutku, srušila je cijelim nizom (ne)legitimnih poteza dejtonsku arhitekturu zemlje, iako se i dalje licemjerno zaklinju u Dayton, a da nije jasno čime misle premostiti nastalu prazninu. Među Srbima, osim redikuloznog Nebojše Vukanovića, nije, izgleda, moguće stvoriti zamjensku alternativu, kao što je to bio slučaj u Federaciji BiH S Hrvatima, gdje su ulogu "konstitutivnih Hrvata" odigrali ustašoidi iz jedne od bezbrojnih frakcija HSP-a.
Sve podsjeća na kompjutorsku igru u kojoj je visoki (ne)predstavnik Christian Schmidt povukao niz (ne)promišljenih poteza, ovisno iz čije perspektive gledamo, nakon čega se na ekranu ukazalo fatalno "game over", što znači da se cijela igra vraća na početak.
Ono što nikada ranije nismo imali je činjenica da je najmoćnija institucija u zemlji Središnje izborno povjerenstvo (SIP), skupina od bezličnih birokrata koje je neustavnim zakulisnim radnjama nametnula međunarodna zajednica, koje je oduzelo mandat predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku, najavljujući izvanredne izbore za njegova nasljednika. Dakle, grupica od šest "ad hoc" sakupljenih nižerazrednih birokrata svojim je dekretom razvlastila čovjeka koji je dobio veliku većinu glasova građana Republike Srpske. Imajući ovo u vidu, postavlja se pitanje smisla izbora u Bosni i Hercegovini. Neka Schmidt i SIP-ovci sjednu i odrede svima političke predstavnike, da se ne troši uzalud novac za izbore.
U neka (ne)sretnija vremena SIP-ovci su brojali glasove i ugovarali tiskanje glasačkih listića, dok su danas moćniji od Parlamentarne skupštine BiH, što je rezultat pacifikacije Hrvate s ciljem spašavanja gazije Komšića i nastavka majorizacije Hrvata lažnim predstavljanjem, kada je preko SIP-a zaobiđen neustavni Izborni zakon, u čemu su aktivno sudjelovali i republičkosrpski oporbenjaci koji su, kao u prastaroj frankeštajnovskoj paradigmi, stvorili čudovište koje se u konačnici okrenulo protiv njih, srušivši Milorada Dodika, a s njim i snove o samostalnoj Republici Srpskoj.
Na koji način? Zamislite hipotetsku situaciju oko donošenja zakona o državnoj imovini, što je ključno pitanje opstanke Bosne i Hercegovine kao kakve-takve jedinstvene cjeline. Što će se dogoditi kada Schmidt jednog dana nametne zakon o državnoj imovini i napusti zemlju, što će se u doglednoj budućnosti vjerojatno i dogoditi? Hoće li se hipotetsko vodstvo Republike Srpske aktivno suprotstaviti toj odluci, imajući u vidu rasplet priče oko Milorada Dodika, jer je svakome jasno kakva će ona biti?
Da sve neće sve ići kako su Christian Schmidt i sarajevska čaršija zacrtali bilo je jasno već nakon prvih reakcija iz Banja Luke, kada je Draško Stanivuković, vjerojatno najpopularniji političar iz Republike Srpske, izjavio kako njegov PDP neće sudjelovati na izvanrednim izborima, te da nijedna politička organizacija ne treba priznati nelegitmne izbore jer su rezultat politički motiviranog i nasilnog sudskog procesa.
"Protiv smo političkog i pravnog nasilja, protiv onoga što je nametnuo Christian Schmidt, a što je sprovedeno kroz sudski proces. Borimo se za suverenu i samostalnu zemlju, u kojoj RS ima svoje nadležnosti i gdje odlučuju predstavnici koje izabere narod, a ne neko spolja ko nema legitimitet naroda", izjavio je Stanivuković nedavno u Tesliću. "Političko Sarajevo je protiv postojanja RS-a, valjda nam je jasno šta misle. Njihova želja su dalje podjele u RS, što po svaku cijenu moramo izbjeći."
Reakcije koje su uslijedile iz Sarajeva na najbolji način pokazuju, naravno ukoliko Dodik padne, što u ovom trenutku nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti, na koji će se način odvijati politička borba u budućnosti. Neće se, čini se, promijeniti ništa, osim što će mjesto Milorada Dodika, kao najomraženije osobe u bošnjačkom korpusu, preuzeti Draško Stanivuković, koji je, uzgred, ovim potezom pokazao iznimnu političku zrelost.
Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović, pijun sarajevske čaršije i čovjek komšićevskog legitimiteta, pozvao je opozicione stranke da odmah poduzmu konkretne akcije, okupe sve opozicione glasove i nezadovoljnike iz vladajuće većine, smjene premijera Radovana Viškovića i Vladu SNSD-a i preuzmu odgovornost za entitet. Kako to lijepo i jednostavno zvuči!
Nebojša Vukanović, nesuđeni ministar sigurnosti u Vijeću ministara BiH, tvrdi da je Stanivuković već dugo Dodikov čovjek i korisni idiot u opozicionim redovima, te da je obični poslušnik zvaničnog Beograda i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, što je, vjerujem, u dobroj mjeri točno, osim što Vukanović zaboravlja naglasiti čiji je on poslušnik i čiji su poslušnici ljudi koji s njim manipuliraju.
Na sarajevskim "patriotskom" portalima, gdje su ga donedavno ukivali u zvijezde, Stanivukovića sada opisuju kao "neukog, neobrazovanog i drskog", za razliku, recimo, od sarajevskih intelektualaca tipa Zukana Heleza, Rame Isaka, Elmedina Konakovića i brojnih drugih, intelektualnih gromada koje bi u nekoj normalnoj zemlji, s obzirom na svoj intelektualni potencijal, najvjerojatnije čistili ulice.
Međutim, jedna Stanivukovićeva izjava izaziva čuđenje. Nakon sjednice Predsjedništva PDP-a, Stanivuković je izjavio kako je stranka zauzela stav da, u slučaju da se ne uspiju izbjeći prijevremeni izbori za predsjednika RS-a, sve parlamentarne stranke trebaju postići konsenzus oko jednog zajedničkog kandidata. "To bi trebala biti osoba iz akademske zajednice, koja nije član nijedne političke stranke i koja bi se obvezala da će narednih godinu dana – do redovitih izbora – komunicirati sa svim političkim strankama", pojasnio je Stanivuković.
Tim činom oporba iz Republike Srpske neizravno priznaje sve nepravilnosti oko slučaja Dodik, kojih se poprilično nakupilo, od nejasnog legitimiteta Christiana Schmidta, neustavnog SIP-a preko kojega Schmidt zaobilazi Ustav pa do sudstva koje je politički instrumentalizirano.
Slučaj Dodik sam je po sebi nevažan, jer će Dodikov mogući nasljednik samo nastaviti tamo gdje je ovaj stao. Međutim, ovaj slučaj je, vjerujem, generalna proba za nametanje Zakona o državnoj imovini, pitanja od kojeg ovisi budućnost Bosne i Hercegovine, jer država bez imovine nema nikakvog smisla. Christian Schmidt i plejada visokih predstavnika nisu tu bili zbog nas, već iz vlastitih interesa što su dokazali bezbroj puta do sada. Pitanje svih pitanja je zapravo tko će u konačnici staviti šapu na državnu imovinu. Jedino što je u cijeloj ovoj priči izvjesno je to da građani Bosne i Hercegovine neće imati neke koristi od nje.
