E moj druže ruski!

U sjeni ruske invazije koja bi se, kako stvari stoje u ovom trenutku, vrlo lako mogla pretvoriti u epsku tragediju ukrajinskog naroda, odvijaju se i neki procesi koji samo na prvi pogled imaju veze s onim što se događa u toj zemlji, a mnogo više s takozvanom "kulturom otkazivanja" ("cancel culture"), koja je u suštini samo jedna vrsta rigidne varijante političke korektnosti. Radi se o američkoj izmišljotini koja se poput pandemije proširila na cijeli svijet, a koja se izdigla na valu "MeToo" pokreta kao neka vrsta njegove negacije.

Treba se prisjetiti događaja od prije par godina kada su se na meti agresivnih pobornika "kulture otkazivanja", među 500 "sumnjivih spomenika" na području Chicaga, našlo i djelo Ivana Meštrovića "Indijanci u Chicagu, koje se sastoji od dvije brončane konjaničke skulpture. Spomenik se nalazi na trgu Congress Plaza na zapadnom ulazu u veliki čikaški Grant Park. Skulpture su visoke oko pet, a s monumentalnim podestom gotovo 11 metara. Meštrović je svoje "Indijance" izradio u Zagrebu, a u Chicagu su postavljeni 1928. godine. I tu su stajali nesmetano, sve dok nekome nisu postali "sumnjivi", odnosno dok se nisu pojavili ti novi, stari vjetrovi.

Usporedo s ruskom invazijom na Ukrajinu svjedočimo nekoj vrsti probuđene rusofobije koja je postala svjetski fenomen. Primjeri su brojni. Onaj koji je izazvao najveću medijsku pozornost je slučaj Romana Abramoviča, vlasnika nogometnog kluba Chelsea, jednog od najbogatijih ruskih oligarha koji su usko povezani s Vladimirom Putinom. Mnogi upravo skupinu od 35 oligarha, među kojima je Abramovič jedan od najistaknutijih, smatraju ključnom polugom preko koje je Putin izgradio svoj apsolutizam.

Abramovič je ruski milijarder koji je svoje bogatstvo stekao tako što je prodavao nekretnine  i posjede koji su prije raspada Sovjetskog saveza pripadale državi. Široj javnosti postao je poznat kada je 2003. godine kupio nogometni klub Chelsea, koji je u to vrijeme važio za prosječnog engleskog premijerligaša od kojeg je Abramovič za dva desetljeća stvorio jedan od najtrofejnijih nogometnih klubova na svijetu, koji je između ostalog i dvostruki osvajač nogometne Lige prvaka.

Otpočinjanjem ruske invazije na Ukrajinu, od Abramoviča se tražilo da se ogradi od Vladimira Putina, ili mu u suprotnom treba oduzeti vlasništvo nad Chelseajem, što je on odbio učiniti, već je predao klub na upravljanje fondu koji je povezan s klubom. Imigracijski dužnosnici su navodno, prema pisanju The Suna, dobili upute da Abramoviču zabrane povratak u njegovu kuću u Londonu vrijednu 125 milijuna funti.

Često su se ranije mogle u medijima naći informacije da je oligarhe koji su se dočepali silnog bogatstva, i to pod određenim pravilima, odabrao upravo bivši KGB. A što se događa kada se pojedini od oligarha ne pridržavaju "pravila igre", može se vidjeti iz primjera Mihaila Hodorkovskog, koji je u jednom trenutku postao najbogatiji Rus, da bi ga potom, čim se uključio u politiku, Putinov obavještajno-sigurnosni stroj samlio u prah i pepeo. Tražiti od nekoga, poput Abramoviča, da izvrši čin simboličkog samoubojstva je apsurdno. Svima je u Velikoj Britaniji jasno porijeklo Abramovičeva bogatstva, koje im nije bilo sporno dvadesetak godina, da bi se to preko noći promijenilo.

Možda bi ovo imalo smisla da se britanska javnost postavlja principijelno u svim sličnim slučajevima. Prije pola godine vječitog engleskog premijerligaškog fenjeraša Newcastle United preuzeo je najbogatiji fond na svijetu na čijem je čelu saudijski princ Salman, osoba odgovorna za brutalno ubojstvo američkog novinara arapskog porijekla i za tragediju koja u ovom trenutku višestruko nadmašuje onu ukrajinsku, a radi se o agresiji na Jemen u kojoj se broj raseljenih mjeri u milijunima, a broj ubijenih u stotinama tisuća. Bilo je glasova koji su se principijelno suprotstavljali ovome, ali su vrlo brzo utihnuli, čim je saudijski princ iskeširao lovu. Dakle, ono što vrijedi za Romana, ne vrijedi za Salmana, što ne znači da se već sutra stvari u tom pogledu neće promijeniti.

Međutim, kada se principi "kulture otkazivanja" primijene na kulturno polja, tada je najlakše uočiti sav apsurd ovog fenomena. Tako je Zagrebačka filharmonija ranije najavljeni koncert u dvorani Lisinski "prilagodila u znak solidarnosti s ukrajinskim narodom", gdje je najveća kolateralna šteta ispao veliki ruski skladatelj Petar Iljič Čajkovski, koji je umro davne 1893. godine. Iz repertoara su otpale neke skladbe P. I. Čajkovskog koje su zamijenjene "komornijim skladbama, u znak solidarnosti s Ukrajinom". Da bi apsurd bio veći, Čajkovski potječe iz ukrajinsko-kozačke obitelji.

Također, zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište privremeno je, iz nepoznatih razloga, skinulo s repertoara koncert "Ruska serenada" koji se trebao održati 6. ožujka. Što se dogodilo, da se sve što ima bilo kakve veze s Rusijom tretira kao crvena krpa? Hrvatske žabe su samo digle nogu, jer su vidjele da se potkivaju njujorški konji. Naime, iz čuvenog njujorškog Carnegie Halla objavili su kako ruski dirigent Valerij Gergijev neće ravnati Bečkom filharmonijom u njihovoj dvorani, zbog "veze s Vladimirom Putinom". Nakon toga mu je zabranjen nastup u još čuvenijoj milanskoj La Scali, gdje je prije toga bio izviždan. Kao razlog otkazivanja je navedeno to kako je Georgijev "bio dobar s Putinom još od početka 90-ih" i da ga je podržavao u kampanji prije desetak godina, a nije se htio javno odreći Putina, odnosno "osuditi agresiju Rusije na Ukrajinu".

Što je sljedeće na redu? Hoće li netko pronaći spisak svih ljudi s kojima je Putin bio zajedno u vrtiću, osnovnoj školi, srednjoj... Pa im onda zabraniti ulazak u zapadne zemlje ukoliko ne osude "agresiju Rusije na Ukrajinu". Ovdje dolazimo do ključa problema, koji objašnjava i ovaj fenomen, ali i sve ono što se događa u Ukrajini: međunarodno pravo počiva na egzaktnim i čvrsto utvrđenim pravilima u kojima ne smiju postojati iznimke. Ne smije nešto vrijediti za romana, a da se isti princip ne primijeni i na selmana.

Pretpostavljam da nećemo dugo čekati na trenutak kada će nekoj budali željnoj medijske pozornosti pasti na pamet prijedlog da se iz knjižnica i lektira izbace djela Čehova, Tolstoja, Gogolja, Dostojevskog, Gorkog, Babelja, Jesenjina, Harmsa, Šolohova, Bulgakova, Solženjicina, Platonova... Ili sjajnih suvremenih ruskih pisaca koji su, uglavnom, Putinovi oponenti, poput Ljudmile Ulicki, Sergeja Lebedeva, Borisa Akunina, Marije Stepanove, Jevgenija Vodolazkina, Viktora Pelevina...

Ovakvo nešto na ovim prostorima nije nikakva novost. Treba se samo vratiti u devedesete i prisjetiti se svega onoga što se tada  zbivalo na kulturno-estradnoj sceni, gdje su padala višedesetljetna prijateljstva, i gdje je ovaj fenomen, "kultura otkazivanja", i opjevan, tridesetak godina prije nego što je i nastao. "E moj druže beogradski", pjevao je Jura Stublić, da bi mu Bora Čorba ubrzo odgovorio svojom protupjesmom nazvanom "E moj druže zagrebački". Cijela ova rusofobija može se svesti pod jedan zajednički refren, imajući u vidu naša iskustva iz devedesetih: E moj druže ruski!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.