Dnevnik iz karantene

U bosanskohercegovačkim medijima proteklih je dana gotovo jedina tema pandemija koronavirusa i ružne političke igre koje se vode u pozadini, po onoj "selo gori a baba se češlja".

Najbolji primjer su prošlotjedni natpisi u "patriotskim" medijima o tome kako je ministrica financija Jelka Miličević uz pomoć kadrova iz HDZ-a "blokirala već dogovorenu nabavku 150.000 testova". "Oslobođenje" od prošlog četvrtka je tako na naslovnoj stranici objavilo tekst svoje urednice Vildane Selimbegović u kojoj žestoko optužuje Jelku Miličević i HDZ.

U normalnim državama već sljedeći dan bi nakon jednog ovakvog teksta u zatvoru završila ili Jelka Miličević, zbog ugrožavanja sigurnosti građana Bosne i Hercegovine, ili Vildana Selimbegović, zbog opasnog i bolesnog govora mržnje. Nikakva sredina u sličnim slučajevima ne bi smjela postojati.

Što je zanimljivo, Jelka Miličević je i nakon žestoke medijske harange ostala upravljati federalnim "Kriznim stožerom", s tim da je ovo tijelo, sastavljeno od stranačkih "eksperata", reducirano na sedam članova, umjesto dotadašnjih dvadesetak.

Jelka Miličević je na čelu stožera ostala pod "usaglašenijim uvjetima", kako to obrazlaže "Oslobođenje". Može li nešto što je usuglašeno biti "usaglašenije"? Ovo neodoljivo podsjeća na onu Orwellovu maksimu o "jednakijima". Nekako u isto vrijeme "multietničari" iz "patriotskog" SDP-a su na svojim stranicama objavili kao autentičnu amatersku montažu kojom se želi baciti stigma na cijeli jedan narod, odnosno prikazati ga kao fašiste, jer samo u takvom odnosu snaga ovakav nacionalistički SDP može se predstavljati kao "antifašistički".   

U većini zemalja, uključujući i Hrvatsku, već se naveliko piše o "danu poslije", o recesiji koja će, sada je to već izvjesno, pogoditi svjetsku ekonomiju kada se pandemija smiri. Mnoge zemlje već razvijaju strategije za taj period. Usporedo s tim u prvi plan se gura kultura i obrazovanje koji obično "stradaju" u sličnim okolnostima, kao prva stvar "bez koje se može".

Tako ovih dana u raznim newsletterima pojedinih hrvatskih kulturnih udruga ili institucija dobivamo cijeli niz obavještenja koja se odnose na online sadržaje koji se mogu pogledati besplatno, što je u "uvjetima karantene" dragocjeno, i predstavlja jedan vid međusobne solidarnosti. Na youtube kanalu 24sata, na primjer, mogu se pogledati neke kazališne predstave u izvedbi ansambla zagrebačkog HNK. A u subotu, 28. ožujka, koji se u svijetu proslavlja kao Dan kazališta, 24sata i HNK besplatno su postavili na spomenuti youtube kanal kultnu Krležinu dramu "Vučjak" u režiji Ivice Buljana.

Također, tu je i izvrsni filmski program Trećeg programa HTV-a ili virtualni obilasci muzeja, kako hrvatskih tako i onih svjetskih. U Hrvatskoj je odmah nakon obustavljanja nastave u obrazovnim institucijama organizirana online nastava koja, sudeći po reakcijama u javnosti, besprijekorno funkcionira.

Stanje "karantene" ipak je ponajviše svojstveno književnosti. Aktualna "karantena" podsjeća jednim dijelom na ratni period, naročito one koji su bili "osuđeni" na ograničeni prostor, manje ili više "hermetički" zatvoren. Ali, s jednom velikom razlikom. U ratnom razdoblju nije bilo niti izbliza ovoliko slobodnog vremena, barem za one "aktivne" sudionike koji su uglavnom bili "zabavljeni" čuvanjem vlastite glave.

U Drugom svjetskom ratu, u svojevrsnoj samoizolaciji, Ivo Andrić je napisao svoje velike romane, "Travničku hroniku" i "Na Drini ćupriju", dok je istovremeno u Zagrebu Krleža ispisivao svoj monumentalni ratni dnevnik. A imamo i sjajan primjer iz bliske prošlosti, sjajna književna djela koja su nastala u opsjednutom Sarajevu, pri čemu svakako treba izdvojiti "Sarajevo blues" Semezdina Mehmedinovića, "Sarajevski Marlboro" Miljenka Jergovića i dnevnik "Pale" Mladena Vuksanovića. (Doduše "Pale" su nastale u jednoj drugoj, mnogo zloćudnijoj "karanteni", onoj paljanskoj, i ovaj tekst je ujedno i potresno svjedočanstvo o ljudskoj hrabrosti i poštenju.)

Hrvatsko društvo pisaca pokrenulo je ovih dana jednu vrlo zanimljivu inicijativu. Od početka "karantene" na svojim su stranicama počeli objavljivati priloge pisaca, članova društva, koji ispisuju svoj "Dnevnik iz karantene". Prilozi se honoriraju, što je jedan od vidova pomoći piscima u ovakvo teškoj i nezahvalnoj situaciji. "Program 'Dnevnik iz karantene' zamišljen je kao kurirani niz, usmjeren prije svega na samostalne umjetnike i mlade pisce, koji su najteže pogođeni ovim stanjem", kaže se u dopisu Hrvatskog društva pisaca.

O nečemu sličnom mi u Bosni i Hercegovini možemo samo sanjati, bez obzira na konstantnu kuknjavu koja se može čuti iz kulturnih krugova u Hrvatskoj. Kultura, sport, pa i obrazovanje, sve je ovdje gurnuto u drugi plan, a sve za račun političko-medijskog lešinarenja koje u startu pogubno djeluje na svaki vid međuljudske (i međunacionalne) solidarnosti, kao nešto najdragocjenije u ovom trenutku, nešto što je kulturi svojstveno po prirodi stvari, koja najlakše briše sve vrste granica.

Na stranicama književnih organizacija poput PEN Centra BiH ili Društva pisaca BiH ne postoje nikakvi novi tekstovi koji  tematiziraju aktualnu situaciju. Zanimljivo je i organiziranje online nastave, barem kada je riječ o Srednjebosanskoj županiji u kojoj živim, gdje su nastavnici samoinicijativno putem mobilnih aplikacija za vrlo kratko vrijeme organizirali online nastavu. Županijsko ministarstvo obrazovanja uključilo se tek naknadno, i to s nekim stupidnim uredbama kakva je ona o svakodnevnim dežurstvima u praznim školskim ustanovama, a koja je kasnije opozvana. "Država" je tu, kako je to čest slučaj u ovoj, tu više da odmogne negoli da pomogne.

Poznat je primjer s konca Drugog svjetskog rata, kada je u prosincu 1944. jugoslavenska armija zarobila na Dunavu mađarski brod koji je prevozio knjiški papir. Dragocjeni papir je zaplijenjen i odmah otpremljen u Beograd. Umjesto da se na papiru tiska politička propaganda ili nešto drugo, poput zakonskih uredbi, vlasti su donijele daleko najbolju odluku u tom trenutku: papir je iskorišten za tiskanje tri romana Ive Andrića koji su nastali za vrijeme Drugog svjetskog rata u "beogradskoj karanteni". U ožujku 1945. u Beogradu je objavljen roman "Na Drini ćuprija", a na ljeto i jesen iste godine "Travnička hronika" i "Gospođica".

Probajte sada zamisliti sličnu situaciju u današnje vrijeme u Bosni i Hercegovini. Na što bi bio potrošen neki simbolički papir u vrijeme nakon epidemije? Vjerojatno na "patriotske" igre bez granica, da se za sve loše, što u pisanoj što u nekim drugim formama, što se ovdje pretvorilo u nekakav uvjetni refleks, optuži druge. Ovakav pogubni eskapizam dovodi (i doveo je) do atrofije društva, što posebno dođe do izražaja u teškim vremenima, kao što je bez sumnje ovo današnje.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.