Distopija naša svagdašnja

Bauk kruži svijetom - bauk političke korektnosti, da parafraziram na početku onu poznatu maksimu Karla Marxa. Međutim, ono što zabrinjava je činjenica kako se "teror" političke korektnosti s nepodnošljivom lakoćom pretvara u javni medijski linč, i kako se svjetski trendovi gotovo u realnom vremenu prenose u sve djeliće McLuhanova "globalnog sela", jer odavno više ne vrijedi ona evanđeoska o onima bez grijeha koji imaju pravo prvi baciti kamen.

Nakon što je pokret MeToo raskrinkao jednog od najmoćnijih holivudskih producenata Harveya Weinsteina, producenta većine filmova Quentina Tarantina, seksualnog predatora i silovatelja, krenula je lavina. Kao što je to obično slučaj, uvijek se u sličnim situacijama dogodi i pokoja kolateralna žrtva. Dva su slična događaja uoči nove godine zaokupila medije. Tu je najprije slučaj Woodyja Allena koji svoj novi film snima u Španjolskoj, jer je u New Yorku, odnosno SAD-u, postao "persona non grata", iako su svi njegovi dosadašnji filmovi vezani uz New York, i radi se uz Scorsesea o možda najvažnijem njujorškom redatelju koji je tom gradu podigao veličanstven filmski spomenik. Razlog su optužbe koje nikada nisu dokazane, kako je Allen napastovao dijete koje je usvojio sa svojom tadašnjom partnericom i glumicom Miom Farrow. Radi se o optužbi od prije 25 godina koju je jedna institucija koja se bavi pravima djece tada odbacila kao neosnovanu. Također, posinak Mie Farrow te je optužbe nedavno okarakterizirao "neopisivo netočnim i krivim". Isto tako treba naglasiti da u svojoj pedesetogodišnjoj karijeri Allen nije imao niti jednu pritužbu zbog svoga odnosa prema glumicama koje su glumile u njegovim filmovima, a i aktivno je podržavao MeToo kampanju. Allenova žena, Korejka Sun Yi koju je Mia Farrow posvojila i koja se kao 22-godišnja djevojka zaljubila u Allena, tvrdi da je Woody Allen "naivan i prostodušan kao dijete te da ni ne shvaća što mu Amerika radi". Dakle, u Allenovu slučaju šteta je počinjena i više je nije moguće sanirati, i najvjerojatnije se radi o licemjernom puritanizmu koji vrijedi u slučaju Woodyja Allena, ali ne i  u slučaju Donalda Trumpa. Ova priča pogotovo dobiva groteskne oblike ako zamislimo glasače Donalda Trumpa koji se zgražaju i moraliziraju nad Woodyjem Allenom, a takvih zasigurno ima.

Drugi slučaj je još groteskniji od ovoga i vrlo lako ga je zamisliti kao montipajtonovsku inscenaciju. U glavnoj ulozi je slavna britanska spisateljica J. K. Rowling koja se proslavila romanima o Harryju Potteru, ali i izvrsnim krimi-serijalom o Cormoranu Strikeu, koji piše pod pseudonimom Robert Galbraith. (Njezin detektiv je dobrodušni ratni veteran bez noge, obolio od PTSP-a.) Ona je dirnula u osinje gnijezdo i došla pod udar javne histerije nakon što je na društvenim mrežama dala potporu znanstvenici i feministkinji Mayi Forstater koja je dobila otkaz jer je napisala da se "muškarci ne mogu pretvoriti u žene". Treba naglasiti da je J. K. Rowling izdašno financijski potpomagala organizacije koje se bore za prava LGBT osoba. Forstater je dobila otkaz zbog sljedećeg tweeta: "Ono što me čudi je da se pametne osobe, koje cijenim, koje su apsolutno na strani znanosti i u ostalim se područjima zalažu za ljudska i ženska prava, povezuju kako bi izbjegle reći istinu da se muškarci ne mogu pretvoriti u žene (zato što bi to moglo povrijediti nečije osjećaje)." Ne ulazeći u meritum ove rasprave, jer je ona tek jedan od simptoma bolesti suvremenog društva koji direktno proizlazi iz uzusa političke korektnosti, ovaj je slučaj mnogo zanimljivije promatrati iz jedne druge perspektive, jer se iz njega mogu na neki način nazrijeti određene dugoročne posljedice ovog "terora". Danas u SAD-u, primjerice, možete promovirati ksenofobne, fašističke i neke druge, slične stavove, bez bojazni da ćete biti sudski gonjeni ili ostati bez posla. Osim ako ne pristajete na određene uzuse političke korektnosti, kao J. K. Rowling, jer sve to onda za vas ne vrijedi. Ti u sebe zatvoreni svjetovi i pravila koja u njima vrijede, poput ovoga, u kojem su ljudska prava pretvorena u unosan biznis, danas poprimaju totalitarne obrise. U nedostatku ideološkog, tu su zamjenske ideologije koje mogu biti ama baš sve, od manifestacije rigidnog puritanizma, pa do običnog trača. Ili neslaganja po svaku cijenu, kao u ovom slučaju. Slobode su postale relativna stvar. One ne vrijede za istomišljenike, za "naše", što je jedan fenomen koji je onima koji živi na ovim prostorima mnogo razumljiviji. Radi se o "političkoj korektnosti" koja se pretvorila u neku vrstu mafijaške omerte, kakav je ovdje, primjerice, odnos prema ratnim zločinima sve tri strane u prethodnom ratu. Nastradat će tek onaj pojedinac koji govori (ili piše) o zločinima vlastite strane. Tako da u konačnici "manjina", raznorazni stranački "centralni komiteti" ili silne (ne)profitne udruge specijalizirane za "ljudska prava", teroriziraju tihu većinu jer to loše utječe na "biznis".

Na koji način se ti primjeri medijskog terora prenose kod nas, jer je "kultura linča", na žalost, postala globalni fenomen? Nedavno, točno na Božić, devetnaestogodišnja vozačica iz Gospića skrivila je prometnu nesreću u kojoj je teško nastradao 52-godišnji interventni policajac, koji je na svu sreću preživio. Djevojka je pobjegla s mjesta nesreće, ne pruživši pomoć unesrećenom policajcu. U medijima je odmah objavljen identitet nesretne djevojke i krenuo je javni linč. Na televiziji i internetskim portalima mogli smo vidjeti lice uplakane djevojke dok je privode u istražni zatvor, što je slika od koje se svakom normalnom čovjeku ledi krv u žilama. To je još licemjernije ako se prisjetimo prakse nekih televizija koje u svojim prilozima zamagle cigaretu ako se kojim slučajem nađe u kadru, kao da se radi o nekoj "+18" sceni. Devetnaestogodišnja djevojka je preko noći pretvorena u monstruma. Svi ti silni "zgražatelji" i "moralizatori"  trebaju sami sebi postaviti jedno vrlo jednostavno pitanje: Može li se tako nešto dogoditi i njihovoj djeci? Može, naravno. Slično ovoj djevojci, vjerujem, postupilo bi vjerojatno 90% njenih vršnjaka, iz straha, a ne iz nekih psihopatoloških motiva. Dakle, monstrumi su uvijek oni drugi. A mi smo, je li, bez grijeha, i spremni u svakom trenutku zavitlati kamen. Tek kada se nama dogodi nešto slično, možemo stvari vidjeti iz perspektive onog drugog kojeg smo do jučer pljuvali.

Na koji se način danas braniti od sličnih optužbi, bez obzira koliko bile (ne)utemeljene? Često u ovom kontekstu spominjem genijalnu pripovijetku Danila Kiša "Knjiga kraljeva i budala" iz njegove "Enciklopedije mrtvih". Tu jedan od junaka, dijabolični agent Ohrane, ruske carske tajne službe, govori o "anonimnim pismima" kao učinkovitijem sredstvu terora od podmetnute bombe. (Pod anonimnim pismima možemo slobodno podrazumijevati anonimne komentare na internetu u našem slučaju.) On "kaže" kako postoje tri vrste "obrane" od anonimnih pisama (komentara):

1. Ako se pobunite i pokušate pravdati, reći će "kriv je!", jer se pravda;
2. Ako se "branite šutnjom", reći će "kriv je!", jer nema što reći u svoju obranu;
3. Trećeg načina nema, niti ga je itko u stanju smisliti, kaže Kiš.

Dakle, "meta" je u svakom slučaju kriva, naprosto stoga jer je netko rekao da je meta. Jedini "duhovni napor" današnjih cyber-inkvizitora sastoji se u tome kako što prije pronaći dovoljno visoko drvo preko kojeg se može prebaciti konop za vješanje, jer je presuda donesena unaprijed. Podsjetili li vas ovo barem donekle na slučaj stanovitog Josefa K? Ovo je u suštini kratak i sažet opis jednog totalitarnog, distopijskog društva u nastajanju.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.