Kratki prilog općoj povijesti beščašća

U zemljama s "viškom historije" imenovanja ili preimenovanja javnih prostora počesto možemo svesti na grubo ideološko nasilje, što je u principu zapišavanje "vlastitog prostora", a uz to i jedan od načina stjecanja jeftinih političkih poena. U većini normalnih i uređenih društava to je idealan okvir za očuvanje memorije društva, odnosno dizajniranje simboličke arhitekture pozitivnog kulturno-povijesnog naslijeđa. U Mostaru, tako, postoje tri ulice nazvane po visokim vojnim i političkim zvaničnicima Pavelićeve NDH: Ulica Vokića i Lorkovića, Mile Budaka i Ulica Jure Francetića, što zorno svjedoči o vremenu i društvenom kontekstu iz polovice 90-ih kada su slične odluke donesene. To nije isključivo mostarski, a niti bosanskohercegovački specifikum: u Sarajevu je prije nekoliko godina jedna ulica na Koševu "bratski" podijeljena između antifašiste Fuada Midžića i antisemite Mustafe Busuladžića koji je nakon Drugog svjetskog rata osuđen na smrt i pogubljen.

U kultnoj zbirci "Sarajevo blues" Semezdina Mehmedinovića postoji jedna crtica nazvana "Višak historije", koja progovara o ovom fenomenu: "Na jednu fasadu u Titovoj ulici pala je granata. Dolje se sasuo malter i, skupa s njim, gusana pločica. Na toj pločici piše Dr. Ante Pavelića 11. Meni koji to do tada nisam znao otkrilo se: da je sadašnja glavna sarajevska ulica prije pola stoljeća imala drugo ime, a to je ime na trajnoj pločici od gusa godinama mirovalo skriveno iza maltera, kao u nekom geološkom presjeku vremena. Što se, u suštini, promijenilo? To što se jučer ulica zvala imenom Ante Pavelića, pa se potom promijenila u Maršala Tita - to je tek puki ideološki dekor; paralelno s ulicom, svejednako, ista Miljacka teče. Promjena se, dakle, dogodila u meni. (...) To se zove historija. Potpuno je ishlapilo iz mene osjećanje da su historija i napredak riječi čija se značenja podudaraju. Napredak, definitivno, ne postoji, a mi živimo na prostoru oboljelom od viška historije." Ono što je u tom smislu vrijedilo za ratne 90-te, na žalost vrijedi i danas: bolest "viška historije" ne da nije izliječena, već je metastazirala u sve pore društva.

Slično je i sa spomeničkom baštinom: odnos prema spomeničkoj baštini je najbolji indikator stanja u društvu. Sjećamo se 90-ih kada su širom bivše države letjeli u zrak spomenici iz socijalističkog perioda, a njihova mjesta zauzimali "nepoćudni", koji su pola stoljeća čamili u mračnim depoima, poput najpoznatijeg od njih: spomenika Josipu banu Jelačiću koji je izradio austrijski kipar Anton Dominik Fernkorn.

Ovih se dana, tako, na nekim ovdašnjim portalima pojavila kratka vijest koja se po mnogim elementima uklapa u ovaj obrazac, ali je na neki način i njegova "nadgradnja", jer krije u sebi jaku dnevno-političku notu što je za spomeničku baštinu nedopustivo. Vijest je kratka i vrijedi je navesti u cijelosti: "Načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić potpisao je sa akademskim kiparom Enesom Sivcem ugovor o izradi i postavljanju bisti na području ove lokalne zajednice. Prema odredbama spomenutog ugovora Sivac će izraditi skulptorsko-umjetničko rješenje za četiri spomen biste i to bistu Tadeusza Mazowieckog, Paddya Ashdowna, Aloisa Mocka i Srđana Aleksića. 'Ne smijemo zaboraviti one koji su dali svoj doprinos za slobodu naše zemlje i one koji su svoj radni vijek posvetili borbi za očuvanje jedinstvene i suverene Bosne i Hercegovine. Biste će biti postavljene uz šetnicu na Ciglanama. Ovo je naš skromni doprinos kulturi sjećanja', poručio je Ajnadžić." U čemu se sastoji spomenuto dnevno-političko? U liku i (ne)djelu Paddyja Ashdowna čija je politička beatifikacija počela relativno nedavno iz sarajevskih političkih krugova, i u kojoj su udruženo nastupili i "lijevi" i "desni". U vrijeme održavanja dugo najavljivanog Gay Pridea u Sarajevu, na primjer, koje se poklopilo s obilježavanjem obljetnice pokolja u Grabovici, drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić umjesto da se našao na jednom od ova dva mjesta, ili na oba, otišao je u Veliku Britaniju, na komemoraciju Paddyju Ashdownu. To je otprilike prava mjera komšićoidne svijesti iz koje i proizlazi zloćudna društvena memorija koja je, opet, u skladu s pojebanim umom u kojem se generira kontaminirana "kultura sjećanja".

Ako bismo podvukli crtu i pokušali detektirati uzroke sada već višedesetljetnog kontinuiranog urušavanja Bosne i Hercegovine, onda bi zasigurno visoki predstavnici u toj bosanskohercegovačkoj "povijesti beščašća" zauzimali iznimno visoko mjesto, izuzev dvojice: slovačkog diplomate Miroslava Lajčaka koji je na toj funkciji bio nepune dvije godine i koji je koliko-toliko nastojao raditi vlastiti posao, te Christiana Schwarza-Schillinga, "uspavane ljepotice" koja se odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu nabola na ružin trn i prespavala vlastiti mandat, te nije stigla napraviti niti štete niti koristi, da bi se prije godinu-dvije, nakon desetljetnog sna i poljupca princa Bakira, nakratko probudila i slala u javnost nesuvisla buncanja o "jednoj i jedinoj". Po čemu je onda Paddy Ashdown zaslužio spomenik? Po čemu se on to izdvaja, osim kao uvreda trojici ljudi čije ime treba biti zapisano zlatnim slovima u novijoj povijesti BiH, kao trajni dio njezine pozitivne memorije? Po čemu je Paddy Ashdown poseban u niski visokih predstavnika koji su, dakle, najodgovorniji za današnje stanje u BiH, i prije bi se trebali naći u nekoj borhesovskoj bosanskohercegovačkoj "općoj povijesti beščašća"? Jedino po tome što je on crvena krpa za Milorada Dodika, i to je, uvjeren sam, jedini razlog njegovoj bisti. Da se htjelo drugačije, da se gurne prst u oko Dragana Čovića, onda bi zasigurno na mjesto Paddyja Ashdowna "zasjeo" Stipe Mesić, "zamjenski Orhan Pamuk". Je li ovo zapravo "sarajevski odgovor" Dodiku na najavljeno podizanje biste Peteru Handkeu?

Da bismo do kraja shvatili apsurdnost ovog čina, treba postaviti jedno jednostavno pitanje: Je li Srđan Aleksić u svom plemenitom činu bio motiviran "očuvanjem jedinstvene i suverene Bosne i Hercegovine"? Ili Tadeusz Mazowiecki, odnosno Alois Mock? Jedino u slučaju Paddyja Ashdowna ovaj kriterij vrijedi, jer se on uistinu borio za "očuvanje jedinstvene i suverene Bosne i Hercegovine", ali po nakaradnim kriterijima onih koji mu podižu spomenik, iz čijeg priopćenja najviše bode u oči izraz "kultura sjećanja" koji priziva u primisli visoke etičke standarde, što ovdje nije slučaj. Graditi spomeničku baštinu na takvim, dnevno-političkim premisama, bolje od bilo čega drugoga govori o "vladajućim" i njihovim poremećenim vrijednosnim kriterijima, odnosno "kulturi sjećanja" koja je u suštini negacija tog pojma.

Međutim, sve ovo nije najgore. Od sličnog ubijanja stvarnosti i devastacije kolektivne memorije, teža je i mučnija samo jedna stvar: muk i tišina kojom je ova inicijativa popraćena. Nedžad Ajnadžić, inicijator ovog projekta, je po zanimanju general, ratni zapovjednik 1. korpusa Armije BiH u čijoj su se zoni dogodili brojni zločini, a ne znam da se ovaj nešto naročito trudio zaustaviti ih ili ne daj bože procesuirati, u čemu on naravno nije iznimka, uključujući sve tri strane, ali kada slični ljudi, koji su iza sebe imali respektabilnu moć, pokušavaju preoteti za sebe simbolički kapital jednog Srđana Aleksića i brojnih drugih anonimnih "srđana", tu dolazi do etičkog kratkog spoja. Ima li pravo bivši zapovjednik 1. korpusa Armije BiH, bez obzira na to je li mogao utjecati na određene procese u zoni odgovornosti vlastitog korpusa ili ne, moralno pravo prisvajati čin Srđana Aleksića koji je u trenutku pogibije bio sam na svijetu? Još ako znamo da je na sve tri strane bilo "srđana", a da je Ajnadžić prije svega trebao u većinskoj sredini poput Sarajeva postaviti i bistu nekog "srđana" iz vlastita naroda. Međutim, problem je u tome što iz perspektive Ajnadžića i sličnih takvi ne zaslužuju biste, već stigmu izdajnika.

Na žalost, Ajnadžićev čin je prije pravilo negoli iznimka, njegova intervencija u spomeničku baštinu je apsolutno po mjeri jednog urušenog i devastiranog društva u kojemu ne postoje granice između borhesovske "opće povijesti beščašća" i one druge, "povijesti vječnosti", koja joj je kontrapunkt, koju u uređenim društvima, dakle, uglavnom definiraju spomenička baština i simbolički kapital koji je ugrađen u nazive ulica i institucija. Drugim riječima, ovaj čin je samo jedna u nizu fatalnih dijagnoza bosanskohercegovačkog društva u kojemu se više ne zna tko je tu lud, tko zbunjen, a tko normalan.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.