Zašto nam je nužna revitalizacija šapa?
Znam, danas mnogi od vas poste i ne planiram vam nimalo olakšati. Zamislite blagdansku trpezu, brončanu pogaču, urešenu pleterom, paperjasto meku na dodir, vrelu juhu koja se puši mirisom materina doma, golicavu sarmu koja zove snažnim, rujnim vinom da ugasiš njen strasni, opojni, gotovo grešni stisak okusa, zlatnožutu sirnicu kojom se daviš dok hvataš zraka pred veliko finale: u Bosni praseće, u Hercegovini janjeće pečenje, čiji se komadi onako prkosno šepire okruženi tek kojim rumenim krompirićem, upokojenim u slasnoj marinadi.
Kad se udavimo poslije ovog djelića Neba na stolu, nama mater nikad nije davala ni trenutka odmora, predaha, bio bi red da se uz molitvu i prigodnu pjesmu vinom ugase tri Božićne svijeće. A procjenjivala je duljinu pjesme prema stanju davljenika oko blagdanskog stola – obično je to značilo da mi žderonje raskopčanih gumba na hlačama pjevamo U sve vrime godišća, i to minimalno 14 kitica... ovom polaganom, hercegovačkom izvedbom. Znali smo se povremeno utući toliko da smo po kazni pjevali svih 21 kiticu. Zato je 14 bio još i dobar prolaz. Doista, nekako se ne mogu sjetiti da smo ikad otpjevali samo... SAMO Kyrie Eleison! Oh, Gospode, smiluj se!
Urbi et Orbi
Tek kad odradimo i grijeh i pokoru smjeli smo se iz blagovaonice preseliti u dnevni boravak, gdje su veliki muški uz višesatnu zvučnu pratnju Urbi et Orbi s televizije raspravljali o, šta ja znam, politici (ma jašta su, pričali o cijeni goriva i koja je dvolitra pive najisplativija), velike ženske o šnitovima iz Burde (jašta su, sjećam se samo da su često uzvikivale "moja!"), a mi uniseks klinci smo raspravljali o igračkama, igricama i nekako bi uvijek završilo na raspravi je li bolji Golf dizel ili benzinac. Mislim, rasprava o Stojadinu bila bi besmislena jer je općepoznato da je on bio isključivo benzinac.
Taj drugi, neformalni dio božićnog slavlja bio bi popraćen davljenjem u svakojakim suhomesnatim đakonijama i brdu slatkiša: što torta što piramide, oblande, čupavci, bajadere, lambada, mađarice... i nezaobilazne šape. Nezaobilazni kolač od prhkog tijesta, ukalupljenog u razne zvijezde, mjesece, sunašca, naravno i oblik šape. Presladak, zasitan, krt, mrvljiv, glasan i hrskav pod zubima, ali dostojan pratitelj blagdanskog objeda koji bi preplavio sve okusne pupoljke šarenilom do mjere potpune senzorne oduzetosti.
Svi odoše, samo šape ostale
Tako je bilo onomad, novi papa je skratio Urbi et Orbi na podnošljivu mjeru, a i slavlja su općenito reducirana. Valjda neimaština. Zamislite stoga današnju trpezu, negdje drugog ili trećeg dana Nove godine. Na stolu još samo list otvrdlog, suhog trapista, izhlapljena Coca Cola na dnu blago mrljave čaše i šape – osim što su iz prhkog prešle u konzistentni status (povukle "vlagu"), sve ostalo na njima je postojano i konzervirano kao i na Badnjak, dok ti je mati dopuštala da kalupe tučeš kašikom dok ne ispadnu vreli simboli Božića, još neurešeni šećerom. Danas su se u jezik uvukli i izrazi poput "dosadan k'o šapa na Novu godinu", što valjda dovoljno govori o sudbini ovog kolača.
Nije riječ o tome da je šapa postala zaboravljeni dio tradicije, prevaziđena i nepotrebna u sjeni modernih kremica i umaka. Vjerujem da je posrijedi nešto drugo.
Barem ste jednom bili svjedoci propovijedi da smo izgubili maloga Boga iz Božića. Asocijacija se nerijetko odnosi na konzumerizam, na nakićene izloge i predblagdanske akcije po prodajnim centrima, na arsenal petardi kojima utjerujemo strah u kosti pasa, mačaka, golubova i vrabaca po kvartovima... Ali nije riječ samo o tome, siguran sam.
Revitalizacija obezšapljenih područja
Nekad smo običavali ugostiti obitelj i prijatelje za Božić, osobito prijatelje drugih vjeroispovijesti i drugih svjetonazora, šta znam, ateiste, agnostike, deiste. Danas smo se zarobili u svoju muku i bijedu, sakrili iza svojih svakodnevnih maski boljeg i ljepšeg života, iza svojeg glumatanja da smo netko i da vrijedimo, možda i više nego sami sebi izgledamo kad nagi poslije tuširanja stanemo pred napol zamagljeno zrcalo. Nekad su ti prijatelji i kumovi i rodbina dolazili, izmjenjivali se kao na traci na izlizanim dvosjedu i trosjedu, svatko bi, radi reda, zgrabio eto bar jednu šapu (budimo iskreni, više je se i ne može pojesti) i već tri dana poslije Božića, zajedno s ostalim kolačima, mirisnim, pihtijastim i primamljivim, nestale bi i šape. Kuća bez šapa je kuća koja ima prijatelje.
Stoga, ne bacajmo u zaborav šape, bacimo radije svakodnevnu glumu u šupu u kojoj držimo propalu prošlost. Ionako, viči ti meni vojvodo, a ja tebi serdaru, znamo koja smo đubrad i ti i ja. Nemamo se kome skrivati. Revitalizirajmo dobrosusjedske odnose. Revitalizirajmo šape. Sretni vam blagdani!
