(U)Rođeni strah od letenja

Nakon što se manje više slegla prašina oko glasanja za Mostar u Mostaru bez prava glasa, da se i mi mrvicu prizemljimo. Letenje uopće nije strašno, dapače, mnogo je strašnije voziti se u Audiju 80 iz '80-ih godina prošloga stoljeća, s kliznim šiberom, petak motor, od 2.1l do 2.3l kubikaže, jeste, to je onaj što neobično kucka dok stoji na raskrižju. Pogled je, istina, nešto drukčiji, ali ne ukoliko Audijem odete na Podveležje ili Makljen ili Tjentište ili Bradinu...

To je onaj što u sredini komandne ploče ima sat u bolje opremljenim primjercima. I onda na tom satu možeš zaključiti u kojoj vukoje*ini živiš, jer dok ti gotovo ne mrdaš kroz BiH, kazaljke iduuuuu... A ti žuriš i svejedno znaš da kasniš.

Konstanta s mnogo varijabilnih faktora

Znaš li kako smo počeli "mjeriti" vrijeme? Za sat znamo oduvijek, zna se, recimo, za Majanski kalendar koji je odnedavno ušao u novu epohu, od 2012. godine. Zna se u koje doba dqna se Isus molio u Getsemani, u koja doba Petar reče, pojma ja nemam 'ko je to. Zna se, jer sat poznajemo tisućljećima.

Međutim, taj sat je više bio ukras nego li regulator životnog ciklusa, motor svakodnevne žurbe i stalni razlog da pališ ekran na svom pametnom telefonu. Kada je u današnjoj Velikoj Britaniji 1784. godine osnovana prva putnička agencija, sat je imao jednosmjernu ulogu. Naime, znalo se kada kočije polaze iz Londona, no kada stižu, to je bila enigma. Tada su u selima najčešće bili jedan jedini sat, obično na zvoniku lokalne parohije, i nikoga nije bilo briga je li sat točan. Ionako su se svi ravnali po istom tom satu.

No, za kočijašku putničku agenciju to je značilo da mogu krenuti iz Londona točno u podne i da u susjednom Suttonu budu u 11.50h. Tek je širenjem željeznica i uspostavom telegrafskih veza vrijeme dobilo na značenju. Jel da, i zanimalo vas je kako to da se vrijeme uređuje prema britanskom Greenwichu? To je to, Englezima prvima zatrebala uređena satnica.

Desant na Drv... Dresden

Satovi su tako desetljećima kasnije bili simbol britanske industrijalizacije, britanski ponos, a Big Ben bio je nešto kao europski Kip Slobode. U Drugom svjetskom ratu taj je sat označavao upravo slobodu i podnevne radijske vijesti, koje su se slale na kontinent, pod nacističkom okupacijom, počinjale su zvukom tog najpoznatijeg sata na svijetu. Voditelj bi počeo čitati nakon što sat završi.

Zanimljivo je da su domišljati Nijemci otkrili kako na minijaturnim razlikama u boji tona Big Bena otkriti kakvo je vrijeme u Londonu, pada li kiša, je li vjetar snažan... Što su opet koristili za bombardiranje Londona. Ovi kad su to skontali... Čuj, valjda su tog dana smislili masakr u Dresdenu.

Uglavnom, letenje i satnica su blisko povezani, moglo bi se reći da su dnevni red institucionalizirali ne političari, nego šoferi. Standardizirali ga i europeizirali, dabome, kad je to koji političar nešto korisno uveo u društvenu svakodnevnicu?

Koliko je sati na Skakali?

Mostar danas. Zna se samo točno vrijeme u Bijelom Polju i Skakali i Jasenici i Opinama... U ostatku grada prilično je nemoguće urediti točno vrijeme. Danas postoji internet koji satove, manje više uspješno, sinkronizira, ali danas je u Mostaru nemoguće znati točno vrijeme jer pojma ti više nemaš kad će autobus naići. Ti znaš kad je ono krenulo iz Jasenice, ali kad je u Rodoču, kad je kod Ekonomske... Vrijeme će pokazati, što bi rekli novinari starog kova.

Mislim, gužve. Cijenim ja napredak, cijenim izgradnju kolektora, ali mi je kao i vama jasno da je uz nešto ozbiljnije rukovodstvo, nešto ažurnije plaćanje, nešto odgovorniju vlast sve moglo biti brže i bezbolno. I vjerovao sam u Mostar u koji slijeće Eurowaffel, onaj Eurowings ('ko o čemu, ja o guzici) sve dok u 15.56 ne stiže SMS s Ljubinim pozivom da glasujemo za Mostar u kojem nam on sa svojom rajom ne daju pravo glasa.

Strah me, doista, od letenja. Od polijetanja iz grada u kojem se vrijeme zna samo u Jasenici, u kojem sat kasni zbog autobusne linije. Iskreno želim da nam turisti dođu, ali ako slete u ovakav Mostar i zbune se već na autobusnom prometu... Tko će njemu objasniti da ima kružna linija istočnoobalna i zapadnoobalska, da nema jedna kružna autobusna linija kojom možeš s Luke doći na Rudnik?! Strah me letenja iznad grada u kojem se vrijeme računa prema srednjovjekovnim sahat-kulama, pa svaka ima svoj tajming.