Uhljebljivizacija

Posljednjih dana zapala su mi za oko dva teksta po domaćim portalima: jedan koji govori o izbacivanju Adisa Arapovića iz Centara civilnih inicijativa zbog navodnog namještanja rezultata monitoringa u korist Saveza za bolju budućnost i drugi koji govori o monografu (zove li se tako kad samo jedna strana piše monologe) Ivane Rodić, bivše uposlenice Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, naslovljenom na Predsjedništvo iste.

Oba su teksta o uhljebljenju, nasušnoj potrebi svih nas. S mog osobnog stajališta, riječ je o dva heroja, no kako i na koji način, već ću obrazložiti.

Was wollen Sie? Ne istiyorsunuz? Š'aoć'te Vi?

Ivana Rodić dugo je godina bila vrijedno i uzorno čeljade bosanskih Hrvata. Bosanski Hrvati su ti nešto kao bosanski krstjani, nitko više nije siguran što je u legendi od njih utemeljeno na istini, a što je puka izmišljotina. Vjeruje se da su bosanski krstjani, a jednako i bosanski Hrvati, još tijekom prošloga milenija poznavali dualnost bogočovjeka, da su na vrijeme, još ranih '90-ih godina protekloga stoljeća, upućeni u mitološko manihejstvo stožerne stranke. Priča se i da ne jedu, nego zriču u Sunce, a i da zijehanjem skidaju vradžbine, uroke i sihire. Neki idu toliko daleko da tvrde kako posjeduju dokaze da je bosanski krstjanin Hrvat (spoj ovih dvaju mitskih bića) poznavao transcedentalne moći, poput lebdenja ili proricanja budućnosti čitanjem iz plećke božićnog pečenja, jel, ja(g)njetine.

Gluposti! Bosanski Hrvati su većinski dio hrvatskoga življa u Bosni i Hercegovini, istina, nešto manjim dijelom glasuju za stožernu stranku pa nisu parlamentarni u domovima naroda. Dobar dio njih već poluživi u inozemstvu (ovdje su samo za godišnjih odmora), a glavni razlog za to je generalna nesnalažljivost balkanskog čovjeka, ma koje nacije, da se sam izbori za svoja prava. Pod prava, mislim na posao, zdravstvenu skrb, stambeno pitanje i slično.

Ivana Rodić je jedan heroj tog bosanskoga hrvatskog duha, koji se pokušava oteti ažbahi mita, korupcije, rodbinskih odnosa i sličnoga, koja se bori protiv sustava. Vjeruje da će snažnim istupom osigurati pravdu i pravednost i kao takva već je napola u trećim zemljama... Prisjetite se, svi istinski heroji nisu dočekali uživati u plodovima svoga uspjeha. Ili šta, niste čuli za priču o Mojsiju, Izraelcima i Kanaanu?! A za Palestinu i Trumpa ste čuli. Tc!

Enđio mafija

Ivana Rodić je heroina. Ali poput velog Jože. Istinski heroj je Adis Arapović. I on se bori protiv sustava, ali iznutra. Prvo se implementira u nj. Žena mu u SBB-u. Čovjek pošten, zna se tko mu je najpreči. Žena, dabome. I meni je moja. Nema tog hrvatskog ili katoličkog interesa koji će se ispriječiti ispred moje obitelji i mene. Presveto je trojstvo hrvatskog čovjeka Bog, Hrvatska i obitelj. S tim da se krstiti može s figom u džepu. S tim da se desnica na srcu može držati s figom u džepu. A obitelj ne možeš zagrliti samo jednom rukom. Ili figa ili zagrljaj.

Adis Arapović je inteligentan, sposoban čovjek o komu će se prestati pričati već za nekoliko dana, a on će svoje građansko-stranačko-vojno-političko opredjeljenje dobro unovčiti. Osigurati bolju budućnost svojim najbližima, svojim potomcima. Svaka mu čast! Aferim!

Nije da nije bilo dovoljno primjera i modela po kojima se Arapović vodio. Centri civinih inicijativa su najpoznatiji domaći rasadnik vladinih kadrova, kao istinski nevladin subjekt koji se financira iz građanskih, javnih, civilnih sredstava, koja opet, preraspodjeljuje, a tko drugi nego vlast. Inicijatori koji budu prepoznati, završe u vladinim institucijama, da tamo nastave inicirati. Ne znam što je vama uopće sporno u svemu tome? Čovjek se nadgradio.

Preksinoć sam pogledao film War Machine u kojem je demokracija savršeno objašnjena kroz primjer Afganistana. Ljudi ni u nas, kao ni u Afganistanu, ne znaju koja je funkcija izbora, ako je dragi vođa živ i zdrav i ako sve funkcionira. Kakve, bolan, civilne inicijative, kakvi društveno angažirani porivi?!

Jedini životni cilj svakoga od nas treba biti - naći svoga Avaz Dedu koji će prepoznati naše pregalaštvo za „onu stvar” i učiniti čudo, da se i mi uhljebimo.

Zašto je uhljebizam pejorativan pojam?! Pa svi mi želimo siguran posao, osiguranu starost... Svi bismo se mi uhljebili.