Triktatura

Već desetljećima nas pripremaju na ovakvo stanje. Ako niste primijetili, kada su teroristi napali njujorške Blizance, živjeli smo u nekom sasvim drukčijem svijetu. Taj svijet je bespoštedno jurio naprijed na krilima kapitalističkog uzleta, taj svijet se borio za stabilnost i mir u svijetu, ma koliko taj par opanaka izgledao nedostižan.

Afganistan je tada bio neka druga zemlja, nisu bili potpuno slobodni, ali živjeli su prema svojim pravilima. Libija, Tunis, nije im bilo idealno, ali imali su svijet koji je sam sebi dostatan. Sirija nije bila ni u najluđim planovima golemo ratište. Gruzija, Ukrajina, oporavljali su se od sovjetskog stiska i maštali o nekoj zapadnijoj civilizaciji. Kina je bila golema siromašna, radnička gulag-zemlja. Bosna i Hercegovina imala je planove, zvali su se euroatlantske integracije.

Prvo su nam usadili paranoju

Prve globalne restrikcije uslijedile su po velikom terorističkom napadu na Sjedinjene Američke Države. U svijetu su masovno počeli strogo kontrolirati granice, zračne luke su dobile röntgene, policija je iz dobrih bobbyja koji nadziru lokalni promet prerasla u miliciju pod šljemovima i pancirkama. Mada smo mi zakasnili za svijetom, i u nas je ova pojava sve češća posljednjih godina, duge cijevi, kornjače i sličan militantno-policijski žargon.

Prije napada na Blizance Internet je izgledao kao globalna garnitura školskih tekstova u Wordu. Sjećam se da je i Bljesak izgledao kao niz članaka, nije bilo fensi grafike, videoklipova, embedded linkova. Sad, reći ćete da je u pitanju razvoj, ali je li?!

Šifriranje podataka postoji od drugog svjetskog rata, Internet je izmišljen 1946. (Claude Shannon), telefon je uveden u limuzine prije nego je uveden pojas na sicevima, RFID se koristi Boga pitaj od kada, pronađeni su RFID čipovi u američkim veleposlanstvima koji su tu stajali godinama i 'slušali' (vjerojatno je slično pronađeno i kod Rusa, nego mi živimo u svijetu američkih dokumentaraca). I sve to nikome nije trebalo baš eto do tog famoznog rata protiv terorizma.

A onda je postalo masovno. I najgore, to je bio samo prvi korak.

Hvala ku... algoritmu!

Kada sam otvorio Facebook račun, bio sam čudak na onom Internetu, imao sam frendove samo iz inozemstva, većinom zarađene na forumima i video igricama. Onda su došle farme. I jedno prati drugo, danas na mom Facebook Zidu rijetko vidim prijatelje, vidim samo institucije i prijatelje za koje Facebook vjeruje da rade po institucionalnoj agendi.

Ali zato kad Facebook otvori mene, on me zna pod nekim anonimnim &kwnf+3cakcqd znakom, i on zna sve o meni. Kad mi se pokvarila perilica rublja, koje pjesme slušam, kad sam kupio posljednji laptop, kakve porniće volim, koje knjige čitam, kad mi je vrijeme za novi mobitel, da mi treba više fizičke aktivnosti, da je mojoj ženi vakat za dermalne filere (iskreno, ovo me pomalo i povrijedilo, meni je ona i dalje lijepa, iako nismo više mladi).

Mic po mic, neki anonimni server u Arizoni ili Teksasu ili Kaliforniji zna više o meni nego moja majka ili više nego moja žena, ponekad mislim da o meni zna više od mene. Ne, to nije laž, američki trgovački lanci su prije desetak godina naručili od informatičkih tvrtki da prate kupce, prema njihovim bankovnim karticama, da bi im precizno slali kupone za popuste i nagovarali ih da ostanu vjerni i dalje. To je funkcioniralo godinama dok ih nije tužio jedan otac kojem su slali kupone za bebi proizvode. Ispostavilo se, koji mjesec kasnije, da je algoritam znao da mu je maloljetna kći zatrudnila, a čak ni ukućani nisu znali. Tada su tvrtke počele prikrivati praksu praćenja svojih kupaca. Ali nemojte misliti da to ne čine.

Demokratura

Posljednjih par godina, jeste, par je dvije (crknite, grammar naziji) ušli smo u novi stadij Velikoga Brata. Pandemija je poslužila kao savršen izgovor za takvo što. Vi mislite da se Novak Đoković bori s nekakvim novim vjetrenjačama u Australiji. Ali nije, postoji serija dokumentaraca o graničnoj policiji daunanda u Australiji (i ne, ne govori se o pravilnom naglasku naziva ovog kontinenta).

Već godinama postoje blesava pravila za ulazak u pojedine zemlje, mislim, naoko blesava, ali itekako imaju pravno i zakonsko uporište u tim zemljama. U Sjedinjene Američke Države nemoguće je ući s kinder jajetom. U Tursku s knjigom Salmana Rushdija. U Europsku Uniju s tri kile sirovog mesa. Niti na jedan zrakoplov ne možete ući s tekućinom u bočici većoj od 150ml.

Mislite da su to neke novotarije, ne, to su stvari koje su lagano isplivale na površinu sada kada galamimo zbog pandemije. Isprva smo, sjećam se, galamili i na skenere u Zračnim lukama, na izdvajanje tamnoputih putnika koji se zovu Samir ili Ahmed ili Miralem... Ali to je u dva desetljeća sve postala norma u ponašanju. I danas evo šutimo na sve. Tako ćemo uskoro ušutjeti i na PCR.

SFR Jugoslavija je jedna od zemalja koje su prve uvele potvrdu o cijepljenju, ne zaboravite to. Nije nam smetalo što tamo neki Afrikanac mora imati sijaset glupih papira i beseže ožiljak na ramenu.

Maskom protiv maskenbala

Sve ovo dovelo je do današnjeg stadija transkapitalizma. Ne samo da država posljednjih desetljeća ne kontrolira kapital, niti kao komunisti, vlasničkim udjelom, niti kao kapitalisti, zakonskim normama. Danas kapital upravlja legislativom, našim životima, danas je algoritam novo virtualno živo biće koje utječe čak i na postavljanje i održavanje vladara na vlasti.

Čuli ste za krizu u Kazahstanu proteklih tjedana. To je iznimno snažna zemlja, moćna, bogata, s malo stanovnika i velikim bruto društvenim proizvodom. Pa, rekli biste, što im nedostaje. Nedostaje im sloboda. Tom zemljom upravlja čovjek koji čak i nije na vlasti. Njemu je svejedno tko je premijer i tko je predsjednik, on njih meće i razmeće kako mu je volja. Po njemu se zove i glavni grad Kazahstana.

To čak nije toliko daleko od nas. Putin, Lukašenko, Morawiecki, Orban, Erdoğan, Rama, Vučić... Ovo čak i nisu zemlje u kojima je diktatura otvorenog tipa. Kao, narod toliko voli Orbana ili Vučića. Ne! Istina je sasvim drukčija. Autoritarne vođe kontroliraju biračke popise, biračke jedinice, kontroliraju tko se smije kandidirati na izborima i tko ne smije... Nije istina da ih narod voli, nego se narod ne pita.

I ako je tako, pogledajte oko sebe. Jedinstvo probosanskih stranaka. Srpsko jedinstvo. Zajedništvo Hrvatskog Narodnog Sabora. Građanska platforma. To su glavne grupacije koje se u Bosni i Hercegovini otimaju koja će preuzeti primat. Koja će se izboriti za nadzor biračkih jedinica, biračkih popisa, zakonske legislative tko se smije ili ne smije kandidirati na sljedećim izborima. Što je izborna reforma? Sigurno nisu QR listići, nadzorne kamere na biračkim mjestima, prozirne glasačke kutije...

U nas se vode pregovori tko se smije kandidirati na mjesto u predsjedništvu BiH. Kažu da nas sarajevski unitarizam prisilno ujedinjuje. U Sarajevu kažu da ih separatizmi Srba i Hrvata prisilno ujedinjuju. Ali što je zapravo osnova svake diktature? Jedinstvenost. Jednoumlje. Jednoobraznost: odijevanja, razmišljanja, ponašanja, klicanja, priginjanja glava.

Problem nije u cijepljenju, ljudi moji, cijepljenje je samo koja kap neke splačine. Pio sam i opasnije stvari. Recimo, kolu. Problem je sve što nam serviraju, cijepeći nam razum: huškačkom retorikom, nehuškačkom retorikom, kofol reformom... Ne dajte se dušmanima!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.