Treći

Uvijek sam mrzio biti neparno dijete. Kad se igralo lopte, neparni bi bio Sudac. Često sam bio sudac jer nisam s nogama na ti. Kad smo igrali trule kobile, neparni bi bio onaj do zida, čiji bi testisi stradavali. Ja sam često bio taj sa stradalim testisima.

Ako bi nas bilo više od četvero, neparni bi bio banka u monopolu. Iako sam bio daleko sposobniji od ostalih u matematici, uvijek, ama baš uvijek sam bio banka, ako nas je bilo puno. Jedino sam u dnevniku bio parni. Drugi. Znači, druga jedinica, ili ako se listovi profesoru zalijepe, prva. Prvi redar u nepoznatoj školi. I svakako onaj što kod staromodnih socijalističkih profesora sjedi u prvom redu, znači nema šverca, nema spomenara, križaljki, žvaka i sl. na satu.

Tako ti je nekako i s nama Hrvatima. Neparni narod u potkusurivanju Srba i Bošnjaka. U ratu ratovali i s jednima i s drugima, u miru šurovali i s jednima i s drugima. Treći. Banka, sudac, trula kobila...

I uvijek nas nalože na taj treći. Treći kanal, primjerice. Čuo sam jednom prilikom Dragana Čovića da kaže da ne plaća pretplatu jer nema trećega. Doduše, žena mu plaća račune pa je i to upitno. Onda je jedno vrijeme bila priča o trećem kanalu unutar BHRT-a. Valjda se ta pogreška, nimalo bezazlena i nimalo nenamjerna, nametala i čak i dan-danas nameće jer BHRT i jest, na neki način treći, kad gledaš s ove narodne strane bar. Idu dva entitetska, neki bi rekli srpski i bošnjački kanal pa bi onda taj nadentitetski javni servis trebao biti hrvatski i treći. Namjerna zamjena teza, kažem vam. No nisam htio o kanalima javnih emitera, o tome detaljno nekom drugom prigodom.

Podmetnuli su nam trećeg člana Predsjedništva BiH. To je onaj veliki Hrvat mali Željko Princip. Čuj Princip. Pa da, puca li rafalno na svakog hegemona kojeg je upoznao dosad? U stranci, u BiH, u regiji... baš kao mladi Gavrilo. No ne želim ni o njemu, politički marketing je uslužna djelatnost i plaća se.

Ono što nam opet podmeću u posljednje vrijeme jest – treći entitet. Svi nam ga podmeću. Inzko. Pa Dodik. Pa Lagumdžija. Pa Tihić. Svima su puna usta trećega pa su se i Hrvati prihvatili iste priče, kako kažu Božo i Dragan, hrvatske teritorijalne jednakosti s druga dva naroda. Kakva je teritorijalna jednakost?! Da ja svoju lijepu brežuljkastu Hercegovinu zamijenim planinskom Bosnom?! Da se smrznem zimi ko pi...ngvin. Neću. Da suha topla neretvanska ljeta zamijenim krajiškim sparnim?!

Neću. Jednostavno, neću teritorijalnu jednakost, osim ako oni gore u Bosni ne upregnu bagere i ne poravnaju da budu jednaki nama. A to nije treći. To je prvi entitet.

Još se pitam o kakvoj teritorijalnoj jednakosti pričaju. Da se mi Hrvati gužvamo na malom prostoru kao Zeničani ili Tuzlaci?! Neću. Ili da mi je do prvog komšije potreban bidon goriva kao Gačanima i Nevesinjcima?! Neću. Mi Hrvati smo taman s mjerom, po JUS-u. Mogu se druga dva naroda ugledati na nas. Ali to je opet prvi, a ne treći entitet. No da se malo i uozbiljimo.

Sjećate se popisa stanovništva? E pa kad nas popišu brišu se pravila o zastupljenosti utemeljenoj na popisu iz 1991. Zato se sad uredno provodi taktika zapišavanja teritorija. Otud priča o "uređenju" Mostara u administrativnom smislu. Jer poslije popisa morat će i ovaj opjevani čudni jad prerasti u sasvim normalan grad. Toga su svjesni i "gracki oci" pa na brzinu pokušavaju rasprodati urbanističke planove, zone, koješta... Jer nakon popisa Mostar će biti toliko pun ostalih da će nacionalna šuplja priča izgubiti smisao. Jer narod u Mostaru je gladan i prvog i drugog i trećeg dnevnog obroka, skupa s objema užinama.

Kad se popišemo, mnoge će institucije bezvlašća izgubiti smisao. Malo po malo postat ćemo sasvim uobičajena europska zemlja. Stoga se Hrvatima intenzivno podmeće Treći. Naravno da Dodiku nije stalo do hrvatske ustavne, institucionalne i teritorijalne ravnopravnosti, jer bi onda dopustio preustroj općina u Republici Srpskoj, tako da i Hrvati imaju pedalj svoje zemlje na kojoj će se pitati u manjem, ali ne i najmanjem entitetu. Dopustio bi da se formiraju većinski hrvatske općine, neformalna zajednica takvih općina u obliku NVO sektora, gdje bi Hrvati mogli njegovati hrvatski jezik i kulturu na raznim neformalnim druženjima škola, KUD-ova i sl.

Naravno da Lagumdžiji nije stalo do hrvatske ustavne, institucionalne i teritorijalne ravnopravnosti, jer onda ne bi podmetao Željka Hrvatima.

Naravno da hrvatskim političarima nije stalo do Trećeg jer da jeste, ne bi ni dopustili nestanak Herceg-Bosne. No treći entitet, baš kao i ova dva postojeća, šuplja je priča međunarodne zajebnice kojoj paše ovakva ni vrit ni mimo BiH. Mjesto gdje će prati europski sivi novac. I šuplja priča domaćih političara koju podmeću da bi iza pregoleme važnosti Trećega prikrili vlastitu nesposobnost da uzmu (bilo koju) stvar u svoje ruke. I Treći je šuplji izgovor hrvatskih političara koji moraju na nekoga svaliti krivicu što bezidejno vode hrvatski narod u BiH, kao loptica-skočica, leteći od zida do zida bez namjere da stanu.

Stoga, zaboravite Treći. To je ono dijete viška.

* Članak preuzet s portala Bitno.ba, uz odobrenje autora.