Sva su djeca ionako Srbi

U priobalnom pojasu Madagaskara žive tri naroda na čijem se izgledu jasno može uočiti afričko podrijetlo: Betsimisiraka, Tsimiheti i Sakalava. Svakog jutra u Istočnom Fenoarivu par stotina male betsimisiračke djece ide u školu u koju idu i lokalna sakalavska djeca. Škola je u obliku velikog latiničnog slova "L" i betsimisiračka djeca idu u svoje učionice u dužem krilu škole.

Ulaze na svoj vlastiti ulaz, baš kao što i sakalavska djeca ulaze na potpuno odvojeni prilaz u svom, kraćem krilu škole. Među dvama krilima ovih dviju škola pod jednim krovom jedna su vrata.

Osnovna i Prva osnovna

Zaključana lokotom sa strane u koju idu sakalavska djeca. Sva djeca tu uče matematiku, fiziku, kemiju, glazbeno, likovno i ostale stvari koje se uče u osnovnoj školi, s tim da betsimisiračka djeca uče na svom dijalektu malgaškog jezika, dok sakalavska uče na svom dijaletku malgaškog jezika. Malgaški je inače širi pojam svima međusobno razumljivog jezika, no svi imaju svoje idiome koji su kroz tradiciju i religiju postali kao svaki zaseban jezik. Djeca se međusobno ne miješaju, ne druže, ne zaljubljuju jedni u druge, tko zna, možda se sutra budu i mrzjeli. Na školi su dvije ploče: na jednoj piše "Osnovna škola Fenoarivo Atsinanana", na drugoj "Prva osnovna škola Fenoarivo Atsinanana".

U susjednoj Toamasini (nije baš tako ni susjedna, ali radi priče) betsimisiračka i sakalavska djeca čak i ne idu u istu školu. Brojnija betsimisiračka djeca ovdje koriste staru školu, izgrađenu još početkom prošlog stoljeća, koja nosi ime lokalnog pisca, koji je svojim dosjetljivim poezijom i prozom udahnuo novu snagu održanju betsimisiračkog malgaškog jezika. Naglaska. Jezika?!? U Toamasini djeca Sakalava plemena ne idu u neki posebni, zaključani blok škole, ona ovdje pohađaju nastavu u susjednoj zgradi, lokalnu srednju školu, gdje se pokušavaju neozlijeđena progurati između velikih betsimisiračkih mladića, skoro ratnika i betsimisiračkih djevojaka, gotov spremnih za udaju.

Jao, znaš kako oni…

Da vas sad upitam, nedvojbeno biste mi rekli da je ovdje riječ o segregaciji, nebitno, betsimisiračke ili sakalavske djece, jer djeca iz oba plemena zakinuta su za iskustvo ljubavi prema svome bližnjemu, za iskustvo igranja i smijanja s djecom koja su možda i iz istog dvorišta, ali ova su djeca jedne, a ona druge vjere... Najžalosnije je što nisam opisao škole na afričkom megaotoku Madagaskaru, nego stanje iz lokalnih škola u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, samo sam, eto, za potrebe priče, zamijenio imena lokalnih plemena afričkim.

Znate, djeca se ne rađaju kao rasisti, djeca se ne rađaju kao fašisti, djeca se ne rađaju kao nacisti, djeca se ne rađaju kao nacionalšovinisti. Djecu se na to uči pa kažu: Vidi, Romi kradu! Pa kažu: Vidi, Crnci smrde! Pa kažu: Jao, kako je ružno pjegava po licu, po rukama, po nogama! Vidi joj ružne riđe kose! Pa kažu: Jao, znaš kako oni (Srbi, Hrvati, Bošnjaci) kažu za to i to, tako! Ahahahaha!

Domaći prosvjetari čak se trude da nas uvjeravaju da Vrhovni sud Federacije griješi kad kaže da fenomen dviju škola pod jednim krovom koji u BiH postoji više od decenije, predstavlja etničku segregaciju učenika i takva praksa mora biti ukinuta. Kažu nam da nije istina da su djeca odvojena, da se djeca druže međusobno. Madagačegada? Vanzemljaci?!

Mali monstrumi mrzitelji

Domaći se prosvjetari trude da nas uvjeravaju u gluposti, umjesto da se trude osigurati da djeca nauče nešto iz tih matematike i fizike i biologije i kemije. Umjesto da se trude probrati najljepše dijelove onih glomaznih ruskih klasika, da se djeca upute u stil i izričaj, da zavole književnost, oni ih gotovo bičem tjeraju da čitaju sve te tisuće znakova, riječi, stranica. Umjesto da se trude osigurati grijanje, da djeca ne obolijevaju u ledenim školama koje prokišnjavaju, umjesto da se trude osigurati da djeca umjesto teških gomila papirnih knjiga uče iz tableta i e-čitača, umjesto da im profesori pokazuju na multimedijalnim e-pločama...

Umjesto da nam puste djecu da budu ljudi koji vole i pomažu i surađuju, oni nam okolo, uokolo odgajaju male monstrume mrzitelje koji će znati samo šta onaj drugi ima drukčije na sebi. Mene su kao malog učili da je nekulturno upirati prstom, a danas nam djecu samo to i uče.

Uostalom, moja se prijateljica uvijek našali kada krene priča o bošnjačkoj, o hrvatskoj, o bilo čijoj djeci. Ona naglasi da su sva mala djeca ionako Srbi jer kad uče govoriti, sve govore ekavicom, i mleko i cveće i belo i deca...

Ukinite napokon te segregacijske škole i nemojte izmišljati nove, po Konjević Poljima i koječemu. Može se očuvati identitet i na druge načine.