Srca t’ je upeklo

Taksisti, pazi, to su ti najtolerantniji ljudi u Svemiru. Čovjek koji je po vjeroispovjesti Ćiraš, ali po vokaciji taksist, to ti je zvanje najbliže multikonfesionalnom ispovjedniku, čovjek koji pro bono (uz participaciju od jedne konvertibilne marke po kilometru) iz minute u minutu, svakoga dana sluša prigovaranja.

U više navrata su mi opisivali tu našu duboko ukorijenjenu osobinu “žaljenja”.

‘Jao, ja ne znam ova sparina, sva sam se usafunjala!’ Ili ‘Brate, sve mi suze oči od ovog vjetra cijelo jutro!’ pa kad jedan dan kiša padne ‘Majke ti misliš li stajat, ispadala se dabogda!’ Najnovija je, kažu mi posljednjih dana taksisti ‘Srcatjeupeklo!’ ili kad dođu studenti iz Bosne ‘Ja ne znam kako vi ovdje preživite!’

Meni nije jasno od čega ljudi prežive

Ljudi se ovdje obožavaju žaliti, to sam zaključio s godinama staža i iskustva. Ne samo da se vole žaliti o vlastitim problemima, nego imaju neku nevjerojatnu volju jednako i slušati o tuđim žalopojkama.

Krsta me ubiše, noćas nisam spav’o, nešto me promaha s’ječe, kako me umnjak probada, nešto me jajnici žigaju, zatvori vrata, iš’jas me raznese, kako mi nešto kad podignem ruku ovdje ispod lopatice, ej, brate, o’želuca nikako se ne mogu namjestit’...

Kao novinar s već višedesetljetnim stažom znam koliko je teže prodati uredničkom kolegiju pozitivnu, afirmativnu priču o bilo čemu, nego li neki crnjak, neku utvaru, pljačku, bol, sijaset, tugu, patnju, revolt...

Najjednostavniji primjer. Ne vjerujem da ste ikada čuli ili pročitali reportažu o tome da je neki poljodjelac uvidio da ove godine neće prodati mlijeko, urod smilja, urod maline, urod lješnjaka, urod jabuka, urod kornišona... pa da je zbog toga odlučio, onako iz prkosa, inata, svu ljetinu donirati u humanitarne svrhe, nekoj od brojnih domaćih udruga za bolesne, stare, nemoćne, napuštene... Jednako tako barem dva puta mjesečno zapazite reportažu da je neki poljodjelac odlučio spaliti ljetinu jer neće je on prodavati u bescjenje.

Također, redovito nabasate na podatke koliko je carina zaplijenila ilegalno uvezenih naočala, tepiha, cigareta, parfema, cipela, dasaka za WC šolju, držača za kuhinjski pribor, fidžetaspinera, bilo čega... Ne vjerujem da ste ikada čuli, pročitali, vidjeli informaciju da je Uprava za neizravno oporezivanje poklonila zaplijenjene sunčane naočale Domu za napuštenu djecu ili da je poklonila zaplijenjene daske za šolju Ustanovi liječenih ovisnika, ili da je zaplijenjene fidžetespinere poklonila osnovnoškolskoj ustanovi Jednaškolapodjednimkrovom.

Evo ja neću o Lidiji Bačić

Naravno da to nećete čuti jer dobre vijesti nisu poželjne. Svi znate tko je Danijela Martinović, vrckava vojvotkinja hrvatske estrade. Milijun tračeva, poluistina, prljavih malih detalja i kratkih minica o njoj se dosad provuklo po medijima. Naudavala se dosad, nabivala trudna, i ona i Jelena Rozga i Andrea Šušnjara, jel’ ona ono sad u Magazinu?! Previše tračeva za moj pretrpani mozak, što jest, jest.

Sjeća li se, međutim, itko Izabele Martinović? Iza čega? Da, klinka iz grupe Stijene, prodornog glasa, živahna, autoritativnog, autohtonog rock nastupa... Mlađa sestra Danijelina.

Što biste je se sjećali? Ima li kakav trač o njoj? Jel odradila kakav treš album s maksimalno tri stiha po pjesmi? Hm, sve u granici dopuštenoga i očekivanoga. Nezanimljivo, dobre se vijesti, kao i pristojni ljudi, ne mogu prodati.

Zašto sve ovo pišem? Danas počinje OPET ciklus pregovora, razgovora domaćih političara u kojima će se dogovoriti da će se dogovoriti. Koji im je ovo put da rješavaju suštinske probleme od krucijalnog značaja? I zašto mi to uopće sve trpimo?! Izgovore, pregovore, nagovore, odugovlačenja, navlačenja, provlačenja, prijedloga odbijanja, rokova probijanja, koječega nabijanja...

Kao i s prokletim prigovaranjem kojeg se taksisti naslušaju, kao s prokletim crnim vijestima kojih se mi novinari naproizvedemo... Mi smo, iskreno, pizde u duši i strah nas je prihvatiti odgovornost za svoje postupke. Zato kukamo. Na vrijeme. Na cijene. Na konkurentnost. Na loše ovo, na loše ono.

Nas je stid priznati najprije sebi da smo lijeni i plašljivi da se uhvatimo za vratove s vlastitom sudbinom, da se otrgnemo pukom preživljavanju u osrednjosti, da postignemo nešto u životu na što ćemo biti ponosni, da ispunimo vlastite snove. Pa tražimo izgovore, pa trpimo uvjete u kojima živimo i radimo, pa prešućujemo političarima na bespolisčarenje i odugovlačenje.

Oni su odraz nas. Naš kandidacijski status u EU, naš MAP, naša reforma pravosuđa, naš izborni zakon, naš kreditni rejting, naša konvertibilnost, kredibilnost, konkurentnost... sve ti to počinje i završava na tom prokletom srcatjeupeklo, janeznamkakoviovdježiviteikako.