Sedmica tjedna borbe protiv jezika (kao nespolnog organa)
Jezik je nezgodna stvar. Pritom ne mislim na organ. Jezik kao organ je najzgodnija stvar koju nam je Bog dao, budući da u nekim godinama neminovno o(p)staje kao jedini spolni organ. Prvo otkaže prostata pa pišanje traje satima. Potom jajnici pa ste i službeno djed i baka. Potom otkažu sfinkteri pa pišanje više ne traje satima. Ali jezik... Skrećem s teme. Jezik na ovom polju zaslužuje štovanje. Drugi jezik, onaj virtualni, je drugi par opanaka.
Prvo. Jezik mnogi predstavljaju kao znak raspoznavanja. Ono, tipa, hrvatski, bosanski, srpski. Međutim, nije tako. Ćaća, mater i ja, sve troje smo Hrvati. Ćaća kaže susjed, mater i ja kažemo komšija. Ćaća kaže hladnjak, mater i ja frižider. Opet, mater kaže cvekla, ćaća i ja cikla. Mater kaže sendvić, ćaća i ja sendvič. Sudimo li samo prema jeziku, nas troje smo svatko narod za sebe.
Drugo, Bošnjaci traže institucionalnu zabranu da Hrvati kažu bošnjački jezik, traže da ga zovu bosanski i ukoliko to ne žele, smatraju ih neprijateljima. Turke Bošnjaci smatraju prijateljima, iako Turci taj isti jezik zovu boşnakça, dakle, bošnjački. Opet, Hrvati kažu kat, a Bošnjaci sprat. A kat kažu Turci. Mislim, toliko je to zapetljano da Srbi kažu domaćica i kuća, a Hrvati kućanica i dom.
Djeca iz mješovita braka
Ne mislim da jezik igra veliku ulogu u razlikovanju nacija, jer onda bi Indijac, Južnoafrikanac, Škot i Kanađanin svi bili Englezi. A iz zrakoplova se vidi da nisu. Ali da jezik utječe na način razmišljanja, itekako jeste. Prije bih rekao da se jezikom mogu stvoriti nacije, moguće da zato imamo razlikovne rječnike i slične budalaštine posljednjih desetljeća. Jer kako inače razlikovati Ostrokroata i Vizikroata, što su mi ćaća i mater, i mene, koji sam iz mješovitoga braka.
Mislim, kad se vikendom pođeš nabacivati desgodin mlađoj u Goldenu... Kako, nego jezikom razlikovati jel mala iz popovske il pratarske župe. Po sisama joj ne možeš uočiti razliku, nego po jeziku. A, čuj, ako je iz popovske, đavla tražiš. Pazi, 'kote krizmo, kad, đe... Pitanja i ćage se samo nižu i svakim trenutkom sve je veća šansa da ti fali barem jedan papir da je ženiš.
Ali, ozbiljno, Nijemci imaju sasvim drugi smisao života, a to je zato što im je das Mädchen (djevojka) srednjeg roda. Zato su oni i radišni, jer štoš gonjat suknju kad ne znaš što te čeka pod njom, rod je srednji, more bit i visuljak. A upravo zato su i liberalni, LGBT i to.
S druge strane, zato najviše vole Turke. Ne nas, Turke. Turci čak i nemaju rodove u jeziku. Kod njih je isto i premijerka i premijer, i njegovatelj i njegovateljica. Dapače, u Turskom nema ni glagola imati u našem europskom, kapitalističkom smislu. To objašnjava njihovu sklonost diktaturi, ali i zašto ne pašu Europskoj Uniji.
Spolno neprenosive razlike
Zašto ovo sve nabrajam? Mi ćemo morati promijeniti skoro svoju percepciju jezika. Pritom ne mislim na prevođenje na eurointegracijskom putu. Pritom ne mislim na konstitutivnost srpskog jezika u institucijama Hercegovačko-neretvanske županije.
Mislim na to da je žena za sve kriva. Kad vidiš fino dijete, laneš: "Pićka mu matelina!" ne spomeneš "Ćunu babinu" pritom. Kad na Dječjoj klinici planiraju smještaj, planiraju koliko će majčinskih ležaja. Što ne očinskih, što ne roditeljskih. Neće mu ona stvar otpas' ako ode na bolovanje zbog dječje operacije.
Kad muško ima para, može biti mecena. Kad ima moć, može biti sudija. Ova mecena i ova sudija, to ne može, otkud žensku i pare i moć?! To je to što žurno moramo mijenjati, a zašto?!
Ubio hajvan u Čapljini čovjeka. Kažu, ni kriva ni dužna. Kažu, zbog žene. Pazi, ZBOG žene. Kažu odmah potom, ona kriva. Bolan, jel ona uzela pištolj s namjerom da ubije? Bolan, jel ona okolo tražila u koga da puca? Bolan, jel ona pucala? Jel ona išta pogriješila, osim što se zajebala u životu pa stala s hajvanom?!
Jebi ga, jezik je gadna stvar. Da se po njemu nacije razlikuju, nisu. Da se po njemu može definirati stupanj zaostalosti naroda, itekako može. Da o njemu najviše imaju za reći oni što ne razlikuju proljeće od prolijeće, nažalost, tako je.
