(samo) Pet tipova bez kojih bi nam život bio divan

Uvijek se kod nas preko veze zapošljavali, završavali škole, dobivali dozvole za ono i ovo. Toga ima i vani, zovu to lobiranje. O tome, dakle, ne trebaš da brineš. Jer da si Bakir, brinuo bi najprije da Sebiji organiziraš prigode da upozna veze, da je potom sprijateljiš s tim vezama, da potom možeš reći da osobu s dobrim vezama uvijek treba postaviti na čelo jer, pobogu, ona ima veze. Kod nas su se u Hercegovini radi takvih osnivale osnovne škole, da nečija žena može biti direktorica. I nitko nikad nije pravio strku. A kakva je razlika između škole i bolnice – nikakva, čovjek se uči dok je živ, i onda ga iznesu iz bolnice u mrtvačnicu.

Da si Milorad, jedna konkretna veza bi te živcirala. Veza Republike Srpske s Bosnom i Hercegovinom. Ta bi ti veza onemogućavala da se nazoveš ocem Srpske, novim Josipom Brozom u malome. Ta bi ti veza stvarala pritisak pa bi morao da se preispituješ. Možda bi naručio znanstveno istraživanje Instituta za proučavanje ljudskog ponašanja o utjecaju tvojih izjava na zdravlje tvojih podanika. I onda bi prof. dr. Živko Maksimović znanstveno dokazao da gledanje intervjua s Miloradom Dodikom izaziva izlučivanje serotonina, hormona sreće, među žiteljima Republike Srpske.

Da si Dragan, ionako bi imao sve pa ne bi tražio veze niti bi naručivao istraživanja. Jedina stvar koja bi te kopkala bila bi logička – ne bi sebi mogao objasniti kako to da ti političke predstavnike uporno biraju drugi narodi, a ti si politički predstavnik, ergo, tko je tebe izabrao?!
Znači, njihove slatke brige ti niti možeš niti trebaš brinuti, ali svoj život u kojem svakodnevno ratuješ s bolešću, neimaštinom, stresom svakako možeš popraviti brišući ovih nekoliko tipova ljudi iz svoga života.

Ljudi koji slušaju samo sebe dok razgovarate

Ovo su vjerojatno najgori ljudi koji postoje. Iz njih nastane gotovo svako drugo zlo. To su ljudi koji slušaju samo dobre veze, kako te iskoristiti, kako te preveZlati, zaposliti nekog svoga, naručiti istraživanje o lučenju serotonina dok oni baljezgaju.

Ljudi koji znaju što neće

Ovo je druga glavna skupina ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini. Ono zna što mu se ne sviđa, ne sviđaju mu se Srbi/Hrvati/Bošnjaci/građani/ostali, ne sviđaju mu se političari, ne sviđaju mu se poduzetnici, ne sviđaju mu se prosjaci, ne sviđaju mu se prosvjednici, ne sviđaju mu se pokornici... ne sviđam im se ni ja i vrlo bi se rado svega nabrojanoga riješili, ali iako znaju što neće, uopće pojma nemaju što hoće, što žele od svoga života, što ih ispunjava...

Ljudi čiji 'nickname' ima mišljenje

Ovi skupina nije toliko brojna, ali je zato iznimno glasna. Poput tvojih ljigavih susjeda koji se j*** kao da udaraš dvije klade, ali zato vrište kao da su u najmanju ruku Ava Addams i Johnny Castle, ono, kostimi i šminka su tu, muzika i scenografija za deset, ali 'ble!' dosadno da zijevneš. Takvi ljudi, baš po uzoru na svoj seksualni život, naprave dobar nick i blate i ponižavaju sve, a zapravo su 'ble!', u vlastitom životu nemaju se čime pohvaliti. Bogu hvala pa je izmišljena tipkovnica.

Ljudi koji ne znaju kako su 'ONI' još uvijek na vlasti

Ovi ljudi zapravo nikad nisu izašli na izbore, pojma nemaju kako izgleda obični glasački listić u Bosni i Hercegovini, pojma nemaju koliko je visoko glasačko mjesto niti da su glasačke kutije netransparentne. Ponekad čak sumnjam da se znaju i potpisati, i ako znaju, vjerojatno to čine iksom. Stoga se i boje izlaska na izbore, jer misle da se potpisuju kad iksom treba odabrati političke predstavnike. Ovi ljudi generalno ne bi ni bili loši da ne kukaju toliko, kako nam je loše i kako je svugdje drugdje bolje. Pa, majka mu stara, izađi na te izbore i potpiši se iksom u kvadratić pored nekoga za koga smatraš da će promijeniti stvari na bolje!

Ljudi koji se parkiraju na mjesto za invalide

Na kraju ovog jednostavnog i sažetog popisa najgorih tipova ljudi oko tebe su ovi otvoreni, pokvareni ljigavci kakvi i dovode one iz uvoda na čelo. Oni, u jednu ruku, ni ne griješe kada se parkiraju na mjesta za invalide, jer su ljigavi emocionalni invalidi i otužni intelektualni invalidi, no nezgoda je u tome što takvi ne razumiju svoju grešku. Dok bi se s ostalim skupinama nešto moglo i napraviti, organizirati nekakve klubove samopomoći, ovoj skupini nema pomoći. Oni su već uzeli dovoljno od drugih da imaju za dva života, s njima se možeš truditi samo da ih zaobilaziš u širokom luku. Srećom, dovoljno su glasni da ih je lako spaziti s nekoliko metara udaljenosti.

Eto, nadam se da sada više ne moraš brinuti o onima s početka jer na njih ionako ne možeš utjecati. Ali se zato možeš riješiti ovih (samo) pet skupina. Zaobiđeš ih, pročitaš novine, knjigu, pogledaš film, prošetaš parkom, u tišini malo razmišljaš... da vidiš kako je lijepo kad se odmakneš od njih.